Tokom prethodne sedmice vlasti Srbije su konačno (ili možda po ko zna koji put?) izašle sa predlogom za rješavanje trajnog statusa Kosova i Metohije. Predsjednik republike rekao je da želi razgraničenje između Srba i Albanaca. Premijerka i ministar spoljnih poslova na razne načine stavili su do znanja javnosti da su i oni za podjelu. Oštra i kategorična reakcija Srpske pravoslavne crkve uvjerila nas je da makar neko uzima ozbiljno najave vlasti. Opozicija, ujedinjena u Savezu za Srbiju, uzela je zato Kosovo i Metohiju za centralni dio svog programa. Među trideset tačaka Kosovo i Metohija su na prvom, a Srpska i narod u regionu na 22. mjestu ! Među ovim strankama ima onih koje godinama tvrde da je Kosovo izgubljeno, vođe većine su kao ministri tvrdili da Srbija treba da prihvati da Kosovo ima 95 odsto ovlašćenja nezavisne države. Sada im je formalni ostanak Kosova u Srbiji centralni dio zajedničke politike. I Jankovićevi „slobodni građani“, Jovanovićeve „liberalne demokrate“ i neoustaški nevladin sektor u Srbiji kažu da su protiv podjele, jer Albanci će i dalje živjeti i u Novom Sadu i Beogradu... Pitaju se, kako to podijeliti? Podjele im, naravno, nijesu smetale kada su Srbe najurili iz Prizrena, Suve Reke, Kline... ili kada nekoliko hiljada organizovanih manijaka i manijakinja iz Đakovice, deset godina poslije rata, organizovano baca ostatke pravoslavne crkve u rijeku ili zabranjuju srpskim starcima i staricama da na sat vremena odu na groblje.
Sada su pripadnici Vučićevog režima smisili da bi mogli da se razgraniče sa Albancima. Podjelu spominju rjeđe, valjda iz straha od EU i SAD. O priznanju nezavisnog Kosova poslije podjele ne govore, jer kako tvrde, „to se nikada neće desiti“. Ostaje nejasno, ipak, čemu onda razgraničenje? Četvrt vijeka je Vučić, sve do prošle godine, palio srpski narod kako će Kosovo i Metohija jednoga dana biti oslobođeno. Tražio je da bude proglašena okupacija ovih krajeva. Bečio se na sve nas koji smo se zalagali za istorijski sporazum Srbije i Albanaca, podjelu pokrajine, autonomiju za enklave i eksteritorijalnost za pet svetinja. Tvrdio da je to samo naša varka kako bismo dali sve i poslije rasparčali Srbiju. Od kako je postao predsjednik, on, međutim, govori o „teškim izborima“, „raskidanju sa mitovima“, o tome da „ako dobijemo i metar Kosova dobićemo „nešto“, pošto sada nemamo ništa“, sjetio se i demografije, pa mudro zbori da ako se ništa ne promijeni za četrdeset godina samo možemo doživjeti da bude ugroženo i Vranje.
Kao čovjek, Vučić mi se, moram to otvoreno i jasno da kažem, gadi. On je prevrtljivi pokvarenjak. Veliki karijerista bez značajnije karijere. Đavolov šegrt koji je nadvražio sotonu, unizio niskog i obeščastio nečastivog. Politički zaluđenik koji je igru pretvorio u smisao. Taj lažni smisao on je naplatio za velike pare. Ne zalaže se on za spasavanje onog što bi još moglo biti spaseno. On trenutno razornom politikom i medijskom vatrom sluđuje narod i obesmišljava protivnike. On će, možda, kada preda Kosovo i Metohiju biti politički ranjen, ali njegovi neprijatelji biće politički mrtvi ili makar gurnuti u komu. Jer u politici ne pobjeđuje ni najbolji, ni dobar, već onaj koji preostane.
Logično bi bilo da Vučićevu politiku podrže svi oni koji racionalno vide da dugoročno nema drugog rješenja, niti spasa za srpski narod na Kosovu i za naše svetinje. Ipak, pažljiva analiza pokazuje da Vučićev režim ne stvara nacionalnu platformu za spas i obnovu Srbije i zagraničnih srpskih zemalja. On ne ujedinjuje narod, kao što su to činili naši kraljevi pred velike, pobjedonosne ratove sa Turcima i Njemcima. Naprotiv, on dijeli narod i sprema Srbiju za višedecenijsku ličnu vladavinu. Kosovo za njega nije ni „najskuplja srpska riječ“, ni „najteži nacionalni problem“, ono je za njega jednostavno instrument, kao toliko ideala i ljudi u prošlosti.
Jedan od najsnažnijih argumenata za ovu tvrdnju je njegovo sistematsko izbjegavanje da o svemu, na inicijativu njegove stranke, koja je u Srbiji u ovom trenutku i najmoćnija i najpopularnija (bez premca u odnosu na bilo kog prethodnika osim u kratkim razdobljima Pašićevih radikala), odluče demokratske ustanove. Naprotiv, o svemu odlučuje predsjednik skriven iza nekakvog „unutrašnjeg dijaloga“ i aklamacije nedemokratske skupštine koja ne raspravlja ni o budžetu!
Kada je prošle nedjelje proslavi masakra 2.000 Srba i progona četvrt miliona iz Republike Srpske Krajine prisustvovao i pukovnik crnogorske vojske, nijesam se prisjetio vjekovnog jedinstva srpskog naroda, niti brojnih izjava Mila Đukanovića od prije tri decenije. Sjećao sam se kako su vlasti Srbije i Crne Gore garantovale međunarodnim sporazumom zaštitu narodu Krajine. Kako su se ljutili kada im u Kninu nijesu vjerovali, kako su smjenjivali krajiške predsjednike i vlade i gurali onaj narod u ekstremizam. Poslije su Krajinu ostavili na milost neprijateljima. Đukanović ne bi bio na vlasti da onda nije bio dio te prljavštine. Tako se i danas održava slaveći tragediju onih koje je prevario.
Da bi porobili narod, tirani i diktatori treba prvo sebe da oslobode svih načela, savjesti i ljudskosti. Ipak, naposletku nacija, sudbina ili, makar, istorija, donesu pravdu i tirani padnu. Uvijek je tako.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)