-Piše: Dragan Mraović

Stvaranje milogorske nacije je čista alhemija, jer se nacije ne tvore odlukom politbiroa. Milogorac je termin osmišljen prvi put u ovim kolumnama, jer to nisu časni Crnogorci, već je to poremećeno stanje svijesti. Milogorci svoj „identitet“ izgrađuju negirajući svoje srpsko porijeklo i kradući srpske vrijednosti, kao što su jezik, istorija, teritorija, manastiri Srpske pravoslavne crkve. Samo u „milogori‘‘ isti majka i otac mogu imati dva sina različite nacionalnosti. To nema ni kod Ginisa.
Oni misle da nisu izdajnici nacije i vjere zato što su izdali srpstvo, već da su im za tu njihovu đavolju litaniju krivi oni što su ostali Srbi, jer ih podsjećaju na to šta su bili, kako su prevjerili. Milogorci nisu prkosni, ni nepokolebljivi, hrabri i ponositi Crnogorci, oni su konvertiti. Kako reče Meša Selimović opisujući ulizice „ oni podržavaju svaku vlast, siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.“ Nemaju oni ništa zajedničko sa vitezovima srpstva – Crnogorcima, oni su samo privremena bruka u viteškoj Crnoj Gori, simbolu junaštva i otpora okupatoru. Vazda je Crna Gora bila i biće primjer svim Srbima kako se čuvaju obraz, narod i vjera, a milogorci će ostati kao primjer na šta sve može spasti izdajnik svog naroda.
Milogorci izmišljaju lažnu istoriju, lažne mitove u kojima je jedina „nauka“ da se izbaci pridjev „srpski“, jer ne umiju da stvore svoj identitet, no ga grade na laži i na negiranju srpstva. Kod milogoraca srbo-mržnja je glavna kvalifikacija za radno mjesto u državnim službama Gospodara, koji je tako najprije „kršten‘‘ u ovim kolumnama. Ideološka osnova savremenog antisrbizma počiva na doktrinarnom antislavizmu koji su oblikovali Adolf Hitler i drugi teoretičari njemačkog nacizma. Srbofobija je nova globalna ideologija. U vrijeme Broza zvanična politika bratstva i jedinstva prikrivala je iskazivanje srbofobije.
Politika milogoraca slijedi zapadne planove razbijanja srpstva. Sve što ne valja iz zapadne Evrope milogorci prihvataju, a s druge strane sve srpsko preziru. Bljutavo je što su se u to kolo upleli i pojedini pisci i intelektualci. Mali pisci - mala djela. Veliki pisci, velika djela, a za ovo drugo primjer je musliman Meša Selimović koji odlazi 1941. iz Zagreba, odbijajući ponude ustaškog režima: „Kakav bih ja to Srbin bio kad ne bih bio sa Srbijom kada joj je teško?“ Katolik Ivo Andrić prezrivo odbija ličnu ponudu Pavelića da dobije što god želi, dolazi u Beograd 1941. i kao svoju nacionalnost upisuje – Srbin. U ovaj kontekst se uklapaju riječi Momira Bulatovića: „Danas se politika u Crnoj Gori zasniva na antisrpstvu, kao izvedenoj kategoriji... Današnja Crna Gora ne zna šta će sa Njegošem.“
Ima li veće sramote za one intelektualce i pisce koji su prevjerili u zemlji srpskih vitezova?
Milogorski režim je zatvorio medijska vrata časnim srpskim-crnogorskim piscima i intelektualcima kao što su Milica Bakrač ili Ranko Jovović. Ali, opomena režimu je stih potpisnika ovih redova: „Gusta rešetka misao ne zadržava“.
A još veća opomena su Njegoševe riječi: „Đe izdajnik bolji od viteza? Kakvu sablju kažeš i Kosovo? Da l’ na njemu zajedno ne bjesmo, pa ja rva i tada i sada, ti izdao prijed i poslijed, obrljao obraz pred svijetom, pohulio vjeru prađedovsku, zarobio sebe u tuđina?“

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)