-Piše: Slobodan Savović

U Crnoj Gori vlast jaše na podjelama i manipulacijama egzistencijalnim temama tako bitnim za svako društvo. Nekako uvijek se desi da u pozadini, kao zmija noge, ova vlast krije suštinska pitanja ideološke prirode.
I tako, dok se narod zabavlja nametnutim mu prethodnim pitanjima a sve u stilu hljeba (socijale) i igara (partijska lutrija zapošljavanja i česti izbori), ova vlast u miru i tišini rješava ideološka pitanja značajna za budućnost države. Postoje dvije javne politike gdje se ova moja teza najbolje očituje. Obrazovna i penzijsko- invalidska politika Vlade. Oba ova pitanja su par ekselans ideološka. Pokušaću da pojasnim.
Narod niko nije pitao da li u okviru obrazovne politike koju vodi njegova Vlada želi obrazovanje ili znanje za svoju djecu? U čemu je razlika? Razlika je u ideološkom pogledu na naše društvo. Forsiranje obrazovanja, kao modela vaspitanja i odrastanja novih generacija u našim vaspitno -obrazovnim ustanovama (a ne školama), znači neoliberalni koncept društva. Obrazovati nekoga znači osposobljavati nekoga vještinama i dovoljnim (površnim) znanjima potrebnim za opštu socijalizaciju pojedinca i potrebu kapitalističkog tržišta rada. Uostalom ovo je i javno promovisano od strane Ministarstva prosvjete i ministra Šehovića (Socijaldemokrata). Uvođenje dualnog obrazovanja u srednje škole je klasičan primjer obrazovanja za tržište rada. Trogodišnje zanate upisuju učenici sa lošijim uspjehom u osnovnim školama, a ministarstvo ih sada forsira osnovnim vještinama potrebnim kapitalistima za poslove nižeg stepena složenosti i socijalne inkluzije. Dakle, školujemo buduće proletere koji će da rade za kapitaliste. Pod plaštom čestih obrazovnih reformi. Pod tim istim plaštom izvodi se reforma u osnovnoj školi. Neprimjereno forsiranje informatike, stranih jezika, uz permanentno snižavanje kriterijuma uspjeha učenika i pretvaranje prosvjetnih radnika u administrativce, znači pretvaranje učenika u amorfnu masu budućeg poslušnog glasača.
Nasuprot ovom modelu obrazovanja, pred našim društvom stoji kao izbor drugi ideološki model – znanje. Ukratko, znanje podrazumijeva da učenici usvajaju naučne istine kao sastavni dio njihovih ličnosti. Pri tome, ko god se rukovodi znanjem, usvaja i drugačije životne principe i poglede na svijet. Rad, odgovornost i društveni uspjeh zasnovan na tom radu su principi imanentni znanju. A to je tako daleko od naših novopečenih kapitalista, jer znanje oslobađa ljude svih oblika društvenih zavisnosti. Znanje porađa slobodnog pojedinca kojim se ne može manipulisati.
Drugi primjer neoliberalnih ideoloških boja u javnim politikama ove Vlade jeste aktuelna reforma penzijskog fonda i produžavanje radnog vijeka crnogorskih proletera. Očito je da Vlada zastupa interese klase na vlasti. To se najbolje uočava kroz stalno ponavljanje cilja reforme. A to je odbrana održivosti ovog penzionog sistema. Znači ministar Purišić javno govori da mu je cilj održavanje penzionog sistema u kome skoro trećina penzionera prima penziju ispod granice siromaštva. Neoliberalni koncept traži što više podanika koje može usmjeriti na to kako i o čemu da misli uz pomoć mizernih jednokratnih novčanih pomoći i čereka jagnjećeg mesa.
Vladina ideologija je da što više skrati vrijeme primanja penzija i tako nadomjesti minus u penzionom budžetu. Istovremeno, Vlada pospješuje odlazak mladih naraštaja koji su obrazovani za zanatlije u inostranstvo i tako rješava problem nezaposlenosti u društvu. Ti naši gastarbajteri novčano pomažu svoje roditelje i rodbinu penzionere taman onoliko koliko da mogu da prežive. Ovim postupanjem Vlada rješava (makar tako misle) nekoliko problema. Dobijaju poslušne i zavisne glasače- radnike „Volija‘‘ i drugih tajkunskih firmi, koji će morati da glasaju za ovu vlast. Drugo, penzioneri su već najbrojnije glasačko tijelo vladajućih partija. Otuda Purišićevo nastojanje da održi ovakav penzioni sistem. S druge strane, ko god se usudio da pokuša nešto da promijeni u društvu, ili je stigmatizovan ili je prinuđen da zgađeno napusti ovu državu.
Pokušao sam da objasnim da je naše društvo ideološki porobljeno od strane kapitalista, klase na vlasti u Crnoj Gori. Priliči da ovom prilikom parafraziram Manifest komunističke partije, i to njegov kraj....“ a u toj borbi za naša prava mi proleteri nemamo šta da izgubimo osim naših okova“.... Jer dolazi brzo sledeća situacija. Ostaće u Crnoj Gori nekoliko siromašnih staraca koji će se svađati oko toga ko je veći Srbin, Crnogorac ili Bošnjak ili neko drugi. I ko u koju crkvu ide, a da se pritom niko od njih ne zna pošteno pomoliti Bogu. Laku noć, Crna Goro, ma gdje bila.