-Piše: Milan Mišić

Da novinare ubijaju, ili bolje reći likvidiraju, nije ništa novo: ova redakcija, uostalom, ni poslije 14 godina ne zna ko joj je ubio direktora i glavnog urednika Duška Jovanovića, dok se u Srbiji još utvrđuje od čije ruke su stradali Milan Pantić (2001.), Slavko Ćuruvija (1999.) i Dada Vujasinović (1994.). U svijetu su ove godine živote izgubila 73 novinara, ali jedan slučaj, koji povezuje tri kontinenta – Evropu, SAD i Aziju – ovih dana prerasta u ozbiljan međunarodni zaplet.
Džamal Kašogi, 59-godišnji novinar iz Saudijske Arabije – o njemu je riječ – zvanično se doduše još vodi kao nestali: ne zna se gdje je od momenta kada je, 2. oktobra u jedan popodne, ušao u saudijski konzulat u Istanbulu da bi pribavio neka dokumenta neophodna mu da se vjenča u inostranstvu. Vjerenicu je ostavio da ga sačeka u obližnjem kafeu – ali ga nije dočekala.
Turske vlasti su bile prve koje su iznijele uvjerenje, potkrijepljeno dokazima, da je Kašogi u konzulatu mučen i poslije dva sata ubijen, da mu je tijelo iz konzulata iznijeto u komadima i sa dva specijalna aviona otpremljeno u Saudijsku Arabiju. Ta optužba je, prema medijskim izvještajima, potkrijepljena zvučnim i video snimcima, koji međutim nisu iznijeti na uvid, da se ne bi otkrile metode turske obavještajne službe.
Saudijci, pak, ovo kategorički negiraju i tvrde da je Kašogi živ i zdrav napustio konzulat na sporedni izlaz, na kojem baš tog momenta nisu funkcionisale mnogobrojne kamere, pa dakle traže na im se vjeruje na riječ.
Sve ovo bi bilo zataškano, ili bi brzo nestalo iz medijske pažnje, da nije riječ o istaknutom saudijskom novinaru koji pripada eliti bliskoistočne monarhije (rođak mu je bio Adnan Kašogi, poznati trgovac oružjem i milijarder). Nekad je bio savjetnik Vlade u Rijadu, a od prošle godine je živio u Americi, na periferiji Vašingtona, u neformalnom egzilu (mada formalno rezident SAD). Pisao je kolumne za „Vašington post” u kojima se nije libio da kritikuje zbivanja u domovini, čime se, bez sumnje, zamjerio prestolonasledniku i de fakto glavnom upravljaču kraljevine, mladom princu Mohamed Bin Salmanu (33).
Likvidacija uglednog kritičara režima na stranom tlu zbog svega ovoga morala je da postane afera prvog reda. U prvi mah u fokusu je bila Turska: predsjednik Erdogan je dao zeleno svjetlo za objelodanjivanje onoga što je u posjedu njegovih tajnih službi, ali je pažnja brzo preusmjerena na Rijad i Vašington - na Bin Salmana i Donalda Trampa.
Kad je riječ o saudijskom princu, on se najprije predstavio kao reformator, riješen da smanji zavisnost svoje zemlje od nafte i da olabavi neka od rigidnih pravila društva koje se rukovodi netolerantnim islamom (kao što je, na primjer, zabranama ženama da voze automobile). Istovremeno je, međutim, pokazao i svoje drugo lice: netrpeljivost prema svakoj kritici i sklonost ka prijekim mjerama. Najupadljiviji primjer je bilo pritvaranje, istina u jednom luksuznom hotelu, na stotine biznismena, ali i članova velike kraljevske porodice, tobože zbog njihove korumpiranosti.
Njegovu vlast obilježio je i brutalan rat u Jemenu, protiv Iranu bliskog Huti plemena, u kojem je stradalo na hiljade civila, kao i neuspio pokušaj da svrgne režim u susjednom Kataru.
Uprkos svemu tome, prihvaćen je od američkog političkog establišmenta, a naročito od Donalda Trampa (i njegovog zeta, zaduženog za Bliski istok). Saudijska Arabija je bila prva zemlja koju je Tramp posjetio kao predsjednik, odakle se vratio sa ugovorom o prodaji američkog oružja za rekordnih 110 milijardi dolara.
Povodom nestanka i po svoj prilici likvidacije Džamala Kašogija, američki mediji su podsjetili i na lične Trampove poslove sa Saudijcima, koji ostavljaju poprilične svote u njegovim hotelima, a skrenuta je pažnja i na dilove iz vremena kad se Tramp nije bavio politikom. „Oni od mene kupuju apartmane, na to potroše 40- 50 miliona”, hvalio se Tramp na jednom predizbornom mitingu 2015. „Zašto bih se onda ljutio na njih, naprotiv veoma mi se sviđaju”.
Zbog toga su glas protiv ubistva novinara – najnovije verzije su da je ubijen poslije neuspjelog kidnapovanja, a da je u tome, „po naredbi s dvora”, učestvovalo 15 saudijskih operativaca – podigli samo pojedini kongresmeni, dok je predsjednik upadljivo uzdržan. To nije iznenađenje s obzirom na to da je riječ o kršenju međunarodnih normi, čemu i sam uveliko doprinosi.
Saudijski prestolonaslednik se, međutim, ovim potezom očigledno prekombinovao, što se po pravilu događa nesigurnim moćnicima koji se okruže udvoricama. Da li će to i koliko naškoditi samoj Saudijskoj Arabiji, sigurno će zavisiti od toga šta će proisteći iz zvaničnih istraga (turske, saudijske i američke), u koju će se pak neizbježno uplesti i mnogi viši interesi.
Nesrećni kolega Kašogi nije doduše sebe smatrao disidentom, niti je pozivao na rušenje režima, ali je sigurno previdio da je podanik despotske monarhije, za koju ne postoje finese, već samo načelo ili si s nama ili protiv nas. Što je princip koji primjenjuju i autokrate na drugim meridijanima, kojima su usta puna demokratije.
(Autor je nekadašnji
glavni i odgovorni
urednik,,Politike‘‘)