-Piše: Vojislav Bulatović

Petog oktobra, za Dan učitelja, mogli su se čuti na raznim mjestima, i preko medija, stihovi Vitomira Vita Nikolića posvećeni njegovoj učiteljici. Pjesma „Pismo učiteljici“ nalazi se u đačkim čitankama. Lijepu poruku nosi, duhovito nam približava na jednom primjeru svu suptilnost i humanu bit učiteljskog poziva.
U moje vrijeme učiteljevanja, ono postrevolucionarno, socijalističko jedan drugi pjesnik je često recitovan na školskim i drugim svečanostima, učitelj Vukajlo Kukalj, pali borac NOR-a. Njegova pjesma „Pismo mojim đacima“ puna je elegičnih tonova i dirljivih poruka borca koji se u nekom trenutku vraćanja sebi i prošlosti sjetio svojih đaka. Želio je da ostavi poruku svog pedagoškog duha onima koje je vaspitavao, vjerovatno, čeznući da se ponovo nađe u toj ulozi u oslobođenoj zemlji. To nije dočekao, ali njegova pjesma, i ljubav koja iz nje zrači, živjeli su (i živjeće) u generacijama novih učitelja. Ova pjesma me, takođe, vraća u vrijeme kada je jedan veliki broj crnogorskih učitelja i prosvjetnih radnika ostvarivao svoju časnu misiju prosvjetitelja u ondašnjoj jugoslovenskoj republici Bosni i Hercegovini. Iako je Kukalj pjesnik iz naših krajeva, njegovi stihovi su često recitovani na školskim priredbama i prigodnim svečanostima paralelno sa Ćopićevim patetičnim poetskim ratnim „izvještajima“ sa lica mjesta. Onda su revolucija i duh jugoslovenstva imali prednost, a bratstvo i jedinstvo je bilo okvir za promovisanje tog duha.
Naš „zemljak“, učitelj, rodom iz Brskuta (što je među nama naglašavao) Radomir Rašo Darmanović, koji je čitav radni vijek „potrošio“ u odgoju – vaspitanju najmlađih Travničana, početkom 90-ih, kada se „jugo-brod“ katastrofalno zaljuljao pa se na bratstvo zaboravilo toliko da je i „suživot“ postao nemoguć, jetko je izjavio: „Izgleda, i mi ćemo kao i Kukalj pisati neka ratna pisma svojim đacima, samo je pitanje hoće li ih neko čitati?“ Saglasili smo se da je pred prosvjetnim radnicima, naročito učiteljima, trenutak najvećeg moralnog izazova. Susreti s mržnjom i oružjem sa svojim učenicima poslije toliko vremena propovijedanja i praktikovanja sloge, ljubavi, povjerenja i brisanja istorijskih podjela i zlopamćenja.
Učitelj Rašo je, kao i brojni drugi naši prosvjetari, bio potresen događajem kada je jedan bivši učenik naslonio pištolj na čelo svom profesoru Marku Vukoviću (u autobusu za evakuaciju djece) bijesno prijeteći: „Vidiš li, profesore, dokle nas je dovelo tvoje lažno propovijedanje bratstva i jedinstva?!” Stari učitelj je, kao i mnogi drugi, morao da se evakuiše iz proključale lašvanske doline gdje je proveo svoju mladost i život vjerujući (!) u neprolaznost jugoslovenske ideje. On se takođe trudio, da kao rezervni kapetan JNA, prenese svoje praktično – vojno znanje na građane – obveznike opštenarodne odbrane i društvene samozaštite, ne sluteći da bi to stečeno znanje sjutra moglo da bude zloupotrijebljeno, kao što se i dogodilo.
Danas, kad po ko zna koji put, slušamo priče o učiteljima, od kojih započinje važan period školskog vaspitanja i obrazovanja, moramo se prisjetiti te „odiseje“ naših crnogorskih prosvjetara, među kojima su učitelji imali najteži zadatak, jer su morali u novim, multinacionalnim i multikulturalnim sredinama (da se poslužimo današnjim rečnikom) da preduzmu težak zadatak vaspitanja i obrazovanja djece na početku školovanja. Kako je to bilo moguće? Iz današnjeg ugla gledanja na stvarnost jugo-regiona to je domen fantazije. U grozničavom napadu za formiranje novih identiteta „zapadno-balkanskih“, etno – kulturnih i državnih tvorevina, očišćenih što više od elemenata jugo-nasleđa, zakočeni su čak bilo kakvi zajednički naučno-obrazovni projekti. Dok smo u Jugoslaviji bili dostigli nivo zajedničkih vaspitno-obrazovnih osnova, slobodne cirkulacije naučenih i pedogoških iskustava i istorijskih dostignuća, danas toga nema, ni u oblastima čiste nauke (prirodno-matematičke i informatičke struke).
Jedno koloritno mladalačko iskustvo, protkano i ljepotama i patnjama, stečeno po selima, i gradovima BiH okončano je tužno, jer ga je bezobzirna čizma ratničkog zla zgazila. Ako su mnogi stigli u BiH sa torbama nadajući se boljim danima, iz nje su se povlačili gerilski (kako je ko mogao) sa statusom izbjeglice ostajući bez posla, stanova i imovine. Dobili su penzije, kao socijalu... Tako je okončana BiH - odiseja! Neki kažu zasluženo, jer su „stvorili“ takve generacije! U obrazovanju nije svemoć, kao što su nekad vjerovali prosvjetiteljski filozofi i pedagozi. U datom društvu ono je samo neophodna pomoć u sklopu ukupnih pokretačkih snaga. Rat u BiH na neki način je omalovažio uticaj obrazovno-vaspitnog faktora u društvu kao da je dao za pravo onima koji su s puškom u ruci stvarali novi društveni poredak, gazeći po vrijednostima i djelima jugoslovenskog vaspitno-obrazovnog sistema. Crnogorski prosvjetitelji na tlu BiH ne mogu biti osumnjičeni za bilo kakvu podrivačku djelatnost, mada se to ne može tvrditi za određene nacionalističke kadrove drugih naroda u tom sistemu koji su vodili političku borbu, od sedamdesetih godina pa nadalje, za ostvarenje nacionalno-identitskih ciljeva (jezik, pismo, vjera, ideološki „svjetanazor” i sl). Politički događaji tog perioda pokazuju iz kog smjera su se kretali uticaji na obrazovno-vaspitni sistem. Sistem javnog obrazovanja i vaspitanja često trpi velike ideološko-političke uticaje koji umanjuju značaj prosvjetiteljske i humane misije učitelja i drugih prosvjetnih radnika. (Otuda pjesnici ističu one primjere koji apostrofiraju neke trajne moralne orijentacije). Ostaje otvoreno pitanje za istraživače koliki je mogući uticaj vaspitača (u bilo kojoj ulozi) na karakter vaspitanika i njihovo buduće ponašanje, naročito u odnosu na elementarne humane vrijednosti. Time se vraćam na ono pitanje s početka ovog teksta: koliko je sveto ono što kroz dati sistem vaspitanje stičemo kada se društveni „brod” ozbiljno zaljulja?