-Piše: Borivoje Ćetković

Ma šta o socijalističkoj Jugoslaviji govorili nacionalisti (nije bitno iz koje su novostvorene državice) moraju priznati da su ljudi u njoj pristojno živjeli: radili su, imali su plate, mogli su da se liječe i školuju djecu- riječju uživali su značajna socijalna, ekonomska i kulturna prava. Za ogromnu većinu stanovništva Jugoslavije (namjerno ne pišem bivše) život je postao mukotrpan- najviše se, ipak, pati u BiH. Patnja kao da je istorijski kodirana bosanskoj sirotinji- raji. I u Otomanskom carstvu živjeli su paćenički - trpjeli su zulume i globe aga i begova. No, nekako se deveralo, preživljavalo se sve dok nije došla „prokleta i crna ukopacija‘‘, to jest do austrougarske okupacije i aneksije BiH. U određenom smislu ta okupacija bila je teža, perfidnija, licemjernija od robovanja pod Otomanskim carstvom.
Dolaskom u BiH Austrougarska vodi politiku zavadi pa vladaj- sije mržnju, stvara razdore i međusobne sukobe.
Strateški projekat Austrougarske iz vremena okupacije i aneksije BiH, urađen u vrijeme dok je namjesnik bio Benjamin Kalaj, ostvarivao se odvajanjem većinskih Srba u Bosni od Srbije, udaljavanjem muslimana od Srba i njihovim približavanjem katolicima i stvaranjem unitarne BiH. Riječju: trebalo je spriječiti ruski uticaj preko Srba na Balkan.
Austrougarske i Kalaja više nema, ali je ostala njihova politika u BiH. Upućeni analitičari s razlogom su konstatovali da je odavno bošnjačka politika utemeljena na Izetbegovićevoj Islamskoj deklaraciji – ona je „programski dokument vladajuće SDA‘‘. Istorijskim vezama bosanskih muslimana sa osmanskim carstvom mogu se objasniti panislamizam i neosmanizam toliko prisutan kod Bošnjaka u BiH. Međutim, kako objasniti tu bošnjačku opsjednutost zapadnim centrima moći, tu njihovu vezanost za Brisel, Berlin, Vašington? Sklon sam zaključku kompetentnih poznavalaca (ne)prilika u bosanskom društvu-opet je oživjela politika austro- ugarske monarhije ostvarivana nakon okupacije i aneksije BiH. „Međunarodna zajednica‘‘ (eufemizam za vodeće zemlje EU) ima jasan cilj: BiH treba ugurati u NATO, okružiti Srbiju, potpuno istisnuti Rusiju sa Balkanskog poluostrva i Republiku Srpsku svesti na kanton BiH. To je objašnjenje toga da u BiH uporedo postoje i sarađuju neosmanizam i bošnjačka privrženost vodećim zemljama EU i Americi.
Kako funkcioniše država sa tri naroda i dva entiteta stvorena u Dejtonu pokazali su izbori za članove Predsjedništva BiH-Dodik je pobijedio u RS, a Džaferović i Komšić u Federaciji.
Pobjeda Željka Komšića je apsurd- glasovima Bošnjaka dobio je mjesto u Predsjedništvu BiH kao predstavnik hrvatskog naroda.
Da čovjek ne vjeruje: izbornim zakonom nije precizirano da se kandidati iz BiH moraju birati iz redova Hrvata i Bošnjaka. Komšić je svojevrsna metafora bošnjačkih političkih želja. O njemu je sve rečeno (porijeklo, ženidba, učešće u Armiji BiH). Novi član Predsjedništva navodno se zalaže za građansku BiH, a ne priznaju ga ni sami Hrvati koji je trebalo za njega da glasaju- smatraju ga nelegitimnim. Još se nije ustoličio, a za njemački „Dojče Vele‘‘ izjavio je da za njega nema dileme: Kosovo je nezavisna država, i pozvao Srbiju da s njima sarađuje kao sa susjednom državom. Nije se obazirao na to da ovu NATO tvorevinu BiH nije priznala. I sa Hrvatskom je zaoštrio odnose. Prijeti joj tužbom zbog izgradnje Pelješačkog mosta, a od Plenkovića traži da ne „zabada nos gdje ne treba‘‘.
Šefik Džaferović je priča za sebe. Čovjek je Bakirov. Tvrde da je bio šef službe za bezbjednost u Zenici i to u vrijeme kada su na ovim prostorima pristizali mudžahedini i sjekli srpske glave. Novinari koji poznaju njegov ratni put i šta je sve činio dok je rukovodio operacijom „Kinšasa‘‘, kažu da mu treba suditi kao ratnom zločincu. I vidi čuda: biraju ga za člana Predsjedništva.
Riječ- dvije i o Dodiku. Nijesam ljubitelj lika i djela ovog srpskog vodećeg političara i biznismena u RS, ali je činjenica da se njegovo ime ne može povezivati sa ratnim zločinima. I mora mu se priznati: veliki je majstor političke ekvilibristike. Prvo je koketirao sa Zapadom, nije zostajao za našim gospodarem, pa se potom okrenuo Putinu. Ko bolje pamti, sjetiće se i njegovih dijametralno suprotnih stavova o Slobodanu Miloševiću- jedno je govorio 2000, a savim drugo 2016. godine.
Da Dodik u Predsjedništvu neće popustiti pred zahtjevima dvojice bošnjačkih članova možemo biti sigurni -boriće se za RS kakva je stvorena u Dejtonu. To mu se mora priznati. Ali mu se mnogo toga ne može oprostititi: i u Republici Srpskoj, kao i u ostala dva entiteta, gladuje se, a neprikosnoveni vođa ljubi raskoš-kupuje vilu na Dedinju.