-Autor: Ilija Malović

Poslije skoro tri decenije jedne te iste vlasti bilo bi logično očekivati da se u Crnoj Gori pojavi kolektivna svijest o neophodnosti brzih i korjenitih promjena, da ona ispuni javni prostor, da je niko ne može ignorisati. Ne bi bilo iznenađenje da se do sada stvorila jasna kritična masa stanovništva koja nije spremna da uđe i u četvrtu deceniju sa istom partijom na čelu države. Po svim standardima trebalo bi očekivati da na opozicionoj sceni dođe do jednog političkog konsenzusa, koji bi vodio mobilizaciji stanovništva za političke promjene, za izlazak iz začaranog kruga podjela, mržnje i nasilja. Međutim, na sceni su umjesto opozicionog jedinstva politički sukobi, umjesto kritične mase raspoloženih i optimističkih glasača, apatična masa zavađenog naroda.
Jedna od glavnih tema kojima se bave crnogorski teoretičari društva prognani u virtuelni prostor internet foruma je: zašto, pored svih nedoslednosti, grešaka i nedostataka koje trenutna vlast ima, ne postoje jasni pokazatelj skorog kraja njene vladavine?! Takođe, kada će borba za sveobuhvatne društvene promjene zamijeniti rat unutar opozicije.
Ovdje dolazimo do bitnog pitanja koje se danas postavlja u Crnoj Gori, ali manje- više i na čitavom Balkanu: postoji li suštinska razlika između glavnih političkih grupacija i aktera na političkoj sceni? Ili: ako jasna razlika postoji, zašto ona nije vidljiva većini građana Crne Gore, te zašto je značajan broj ljudi ubijeđen da bi opozicija bila ista kao sadašnja vlast? Bez obzira na činjenicu da je Crnoj Gori neophodna politička promjena, ipak, građanima je jasno da ona ne treba da bude kozmetička, prosta zamjena jednih političkih aktera drugim. Bez napuštanja dosad proklamovane političke i ekonomske filozofije nemoguće je okupiti masu koja je spremna da se angažuje i da doprinos promjenama.
Da se primijetiti da su neke političke teme aktuelnije od nekih drugih, da se uporno insistira na razlikama umjesto na sličnostima. Među omiljenim temama uvijek su pitanja uloge tradicije, kulture, jezika u izgradnji novog ili očuvanju starog crnogorskog identiteta. Identitetska pitanja u Crnoj Gori u prvi plan stavlja DPS, koji želi da legitimiše svoju nesolidnu vladavinu borbom za novu naciju i drugačiji civilizacijski smjer. Međutim, ove teme nailaze na poklonike i u opoziciji, prije svega zato što se na tim temeljima može izgraditi nekakva politička razlika u odnosu na opozicionog protivnika, što se u toj sferi još može nešto prepraviti i pokrenuti. Ovakve teme imaju i emotivni potencijal, pa, makar na mahove, vrše mobilizaciju najvjernijih pristalica. Koliko god identitetske teme bile bitne, možda i ključne, jer se njihovom zloupotrebom opravdava dugogodišnja vladavina aktuelnog režima, one nikako ne mogu da mobilišu dovoljan broj građana da potraže političku alternativu.
Sociolozi bi rekli da ključne razlike među partijama treba tražiti u ekonomskom programu koji nude, u društvenoj strukturi iz koje proizilaze njihove ideje i u viziji poželjnog društva koju politička partija zagovara. Takođe, treba ih potražiti u načinima raspodjele društvenog bogatstva za koje se jedna partija zalaže, a bitne su i perspektive koje se otvaraju dolaskom partije na vlast. Kada su ovo kriterijumi, onda je nadmetanje među strankama u Crnoj Gori uzbudljivo koliko i igranje šaha sa samim sobom. Kada je situacija takva, kada je jasno ko će da pobijedi, takmičenje postaje dosadno i nezanimljivo za gledanje. Za masovniju podršku opozicija mora da zaigra na ekonomskom polju zanimljivije, da ponudi jasne alternative, uključujući i one koje nisu trenutno popularne u evropskim političkim krugovima. Neophodno je u političke programe vratiti termine kao što su lustracija, nacionalizacija, radna etika, masovna društvena pokretljivost, javno dobro.
Obećanja da će se nezakonite privatizacije „preispitati“ po dolasku na vlast novog političkog aktera potpuno su jalova. To je drugi naziv za legalizaciju otimačine državne svojine koji vodi amnestiranju otimača. Građanima očigledno nije od važnosti koje je vjere tajkun koji ih tlači, niti kojoj partiji pripada. Ovo je jedna od determinanti dugovječnosti vladavine trenutne političke strukture. Potrebna je jasna vizija budućnosti gdje će se pravednije raspoređivati javna dobra, gdje će postojati fer šansa za društvena postignuća.
Neophodno je jasno reći da se neće zaboraviti pljačka i nasilje koje nova crnogorska buržoazija vrši nad Crnom Gorom svih ovih godina, a posebno da se neće primijeniti princip „šta je bilo – bilo je, idemo dalje“. Ukoliko građanima bude jasno da društvena struktura koju je formirala trenutna vlast nije zacementirana, da ne smije da traje zauvijek i da nova buržoazija ima privremeni karakter, jasniji će biti i cilj političke borbe. S otklonom od neoliberalizma, opozija dobija karakter, mogućnost mobilizacije članova i birača, ali i povećanje kohezije koja joj je u ovom trenutku neophodna.
(Autor je sociolog)