-Piše: Đole Peruničić

Krajem mjeseca navršiće se 100 godina od održavanja Velike narodne skupštine u Crnoj Gori, kao stvarne želje i volje čitavog srpskog naroda, vjernog predanjima i zavjetima svojih predaka koji su se vjekovima borili za državu i svoj narod.
Razlozi za održavanje Narodne skupštine u Crnoj Gori su bili višestruki, pa treba bar osvijetliti i istaći osnovne, iako danas, s tolike distance, mnogi negiraju i osporavaju njeno održavanje i legitimitet. Donesene odluke su veoma značajne za cjelokupni srpski narod u Crnoj Gori, jer su bile nužne u tom vremenu i na takve mjere su ih natjerale teške okolnosti u kojima se našla naša zemlja. Treba imenovati i krivce za takav očajnički položaj Crne Gore u tom vremenu, pa sa tog aspekta osvijetliti i nužnost održavanja Velike skupštine u Podgorici 1918. godine, kako bi se donekle smirile strasti negatora tih događaja, koji bez sagledavanja adekvatnih činjenica, a u službi ovdašnjeg režima, žele da iskrive činjenice, a sve zarad nekih drugih ciljeva u interesu onih koji u ovoj gori crnoj profitiraju na podjelama, intrigama i lažima.
Za to što je Crna Gora zapala u tešku situaciju i što je okupirana od Austrougarske jedini krivac je kralj Nikola Petrović i njegov aparat.
Nacionalna ideologija kralja Nikole bila je opijena romantizmom. On je smatrao da su, kao što i jesu, Crnogorci dio srpskog naroda, a da Crna Gora nikad nije pokorena, i da ona treba da bude predvodnik uspostavljanja Dušanovog carstva, a on da bude na njegovom čelu. Tako je vršio propagandu i plasirao je u narodu. Sve novine koje su bile pod njegovom kontrolom pisale su članke i pjesme veličajući gospodara. Želja da bude vladar ujedinjene srpske države prepoznala se u mnogim njegovim političkim potezima. Nije se ustručavao da se u krugu svojih saradnika indirektno nameće kao kralj ujedinjenog srpstva i kao pretendent na presto u Beogradu. Znači, kralj Nikola je imao megalomanske ideje u glavi. To je izazivalo podsmijeh u susjednoj zemlji, a bogami, i kod mnoštva naroda u Crnoj Gori. Njegovo značenje u životu Crne Gore zaista je bilo ogromno. Sve je zavisilo od njegove volje, a svoje odluke nije imao potrebe da obrazlaže. Sve je zavisilo od Gospodara, pa je on bio zamjena za sve institucije, procedure, pa i za zakone. Takva njegova pozicija morala je proizvesti veliku podaničku poslušnost i božanski tretman. On se služio ideologijom koja ga prikazuje kao naslednika Nemanjića, a da bi došao do Dušanove krune trebalo je u javnosti stvoriti uvjerenje da je njegovo pravo na Dušanovu krunu istorijski utemeljeno. Dakle, državna ideologija Crne Gore bila je usmjerena na dokazivanje prava njenog gospodara da bude na čelu ujedinjene srpske države. Opsesivna težnja da bude na čelu i „prvi u srpstvu“ jeste jedna od najprepoznatljivijih odlika političke ličnosti kralja Nikole. Kroz sve to treba se posmatrati i identitetska i politička svijest njegovih podanika.
Najviši vid licemjerstva kralj je ispoljio za vrijeme Prvog svjetskog rata. On je objavio rat Austrougarskoj, a taj rat nije ni vodio, već je glumio ratnja zbivanja. Sklopio je tajni savez sa Franjom Josifom i Bečom pa je vojsku povlačio i naređivao odstupanja da se ne sukobljavaju sa austrougarskom vojskom. Likovao je što Srbija propada. Blagajnik crnogorske banke odnio je austrougarskom konzulu u Skadru 300. 000 kruna u zlatu da plaća arnautska plemena da dignu ustanak u Albaniji, kako bi se veliki dio srpske vojske povukao na jug i na taj način se oslabio sjeverni front. Ovakav pakleni plan pomoglo je Cetinje i kralj Nikola. Gospodar je Kučko-bratonožićku brigadu ostavio samu na Lovćenu, a omogućio Austrougarskoj vojsci da je opkoli i zarobi. To je ona brigada koja je imala ljudsko dostojanstvo i htjela da očuva čast crnogorskog oružja i slave, ali to kralju nije bilo u interesu pa je gledao da se od nje otarasi. Međutim, brigada se junački borila, izvukla se iz obruča i odstupila prema Podgorici. Tako je njegov podli plan propao.
Najveću sramotu je priredio kad je potpisao kapitulaciju i natjerao crnogorsku vojsku da položi oružje, a omogući Austrougarskoj da okupira državu. Poslije tog čina, sramno je napustio zemlju, a narod ostavio na milost i nemilost krvoločnim zvijerima – austrijskoj vojsci, koja je ubijala narod i mnoštvo odvela u logore širom Mađarske i Tirola gdje su posijali grobove.
Iz inostranstva, a preko svojih poslušnika koji su ostali u zemlji smislio je još jednu podvalu svom narodu. Dobavljeni su katolički svještenici iz Bosne i Hrvatske da vrše hrvatizaciju – katoličenje crnogorskog naroda.
Dakle, nigdje u svijetu nije poznato da jedan vladar na takav način izdaje svoj narod i da mu priređuje tolike smicalice i gadosti, a da ga opet neki veličaju i obožavaju.
Poslije svih muka koje je pretrpio, smogao je narod snage i izabrao poslanike koji su pojedinačno uz prozivku, njih 160 iz svih krajeva Crne Gore, donijeli odluku da se pripoje bratskoj Srbiji, a da se izdajnik kralj Nikola i njegova dinastija zbace sa prestola. Narod nije imao drugoga izbora. Takvu odluku Velike srpske skupštine u Crnoj Gori podržalo je svojom deklaracijom preko 270 oficira crnogorske vojske. Među poslanicima bilo je oko desetak muslimanskih prvaka i predstavnika, bilo je pravoslavnih sveštenika, pa čak i jedan fratar. Dakle, ove odluke bile su opravdane i veoma nužne.