-Autor Čedomir Antić

Kažu da kada Bog odluči nekoga da kazni, prvo mu oduzme razum. Da li se to dešava sa Milom Đukanovićem? Kakve su to nervoze kada je sve potaman? Turista nikada nije bilo više. Crna Gora je jedina država u kojoj mlad čovek, tridesetogodišnjak, može samostalno da pokrene milionski biznis. Članstvo u NATO-u još uvijek grije srca svima koji su od nedemokratskog pristupanja Crne Gore imali neke koristi. Učlanjenje malene Dioklije u EU je samo pitanje trenutka i (a o tome kusi tink-tenk oko predsjednika svakako mnogo razmišlja) podjele uloga: hoće li Crna Gora pristupiti Evropskoj uniji ili će biti obrnuto? Možda raspala EU pristupi reformisanom Montenegru. Svoj – svome; gori – boljem.
Kao i svako mnogo uspješan, ili možda sa prekinutim vezama sa realnošću, tako i Đukanovićev režim otvara sve više frontova. Pošten i na svoju štetu, progoni svoje neprijatelje zbog saradnje sa sobom samim! Ja to zaista nikada nisam čuo. Umjesto da uhapse i onog finog tremaroša koji je za partiju i vođu preuzeo mito u iznosu od bezmalo 100.000 eura, oni sada po Evropi gone onoga kome je to mito iznuđeno. Da li Đukanović zaista misli da će mu Duško Knežević poslužiti kao što je Mišković poslužio Vučiću? Nisam baš siguran, takve se stvari rade na početku vladavine. Hoće li Knežević postati crnogorski Hodarkovski – slomljeni oligarh koga je pobijedio čovjek na čelu države mijenjajući odnose, realnost i principe na kojima je do tada počivala država? Nema kod Đukanovića ni te širine ni čvrstine, autokrata je i on, ali tu se sličnosti završavaju. Slično je bilo sa Nebojšom Medojevićem, poslanikom uhapšenim i zatvorenim bez ukidanja imuniteta. Toliko je režim, a s njime i službeno mu sudstvo, bio zainteresovan da ovaj preda dokaze, koji bi u krajnjoj instanci bili neprijatni i kompromitujući upravo za vladu, vlast i onoga ko ih oličava. Kakav princip! Što bi rekli naši Hercegovci: „Paščad su puštena, a kamenje svezano.“
No, alchajmerizacija trulog Đukanovićevog režima je izgleda već odavno počela. Sredinom decembra prošle godine Medojević je oslobođen iz pritvora. Mnogo htjeli, malo čak i započeli... Đukanoviću i Dušku Markoviću ostaje nada koja je važna svim starletama koje zapadnu u nekakve probleme. Infalcija skandala može ih donekle abolirati u očima javnosti ogulale na svakakve vijesti.
Ja bih rekao da će Crna Gora, koju Milo Đukanović trideset godina vodi sigurnim korakom mjesečara, od kume do druge – prodajući sve što se može izraziti u eurima i dolarima, pa makar da je riječ i o savjesti i obrazu – ako ovako nastavi prije završiti u jarku nego u ratu sa Iranom. To međutim nije bio cilj, jer režim je proaktivan, nema jaraka, već se nezadrživo srlja naprijed, gdje god to bilo.
Mnogima je smetalo što su pjesnici Crnu Goru nazivali „bastionom slobode“, „gorskom lučom“ i „srpskom Spartom“. Svi su oni, uostalom, bili srpski seljaci iz koje god da su srpske zemlje dolazili. Režim je zaboravio kako je braneći interese Crne Gore 1878. ruski ambasador na Visokoj porti grof Ignjatjev govorio da je ona za rusko carstvo „zavjetna zemlja“. Sada smo, međutim, sa pjesničke lire spali na inženjersku svakodnevicu. „Blumberg”, komentarišući loše stanje u Crnoj Gori, naziva ovu zemlju „zapadnjačkim nasipom“ u regionu. Loš na skoro svim poljima režim je, primjećuje „Blumberg”, na pragu ulaska u Evrpsku uniju (tvrde 2025. godine), ali je zato Fridom haus u aktuelnom izvještaju zabilježio pad demokratskih standarda, a Reporteri bez granica rangiraju Crnu Goru po slobodi medija na 103. od 180 mjesta. I tu postoji privremeno rješenje. Kako je nekada svalio odgovornost za svaku korupciju na Svetozara Marovića, tako će se Đukanović vjerovatno dosjetiti da je Duško Marković pandurskim metodama Crnu Goru od Klintonove „Makedonije“ pretvorio u jedan običan „nasip“. Dok je Đukanović sâm vodio stvari, stranci su mislili da je Crna Gora zemlja, nisu tačno znali koja, ali princip je važan, sada Crnu Goru vide kao dovršene zemljane radove.
Toliko problema... Ali zar je to važno, ako u jednoj državi mlad čovjek ima šansu? Čitao sam još 2012. kako je dvadesetčetvorogodišnji diktatorov sin Blažo Đukanović najbogatiji član porodice. Imao je nekakav odličan poslovni prostor, iznajmljivao ga, štedio, kupio od toga prostrani stan na Žabljaku. Ja sam bio dirnut. Kada sam imao 24 godine mene je najveće udruženje srpskih profesora univerziteta proglasilo za najboljeg studenta u Srbiji.. Kada sam se konačno sa 28 godina zaposlio, bio sam pred odbranom doktorata, ali je kredit od 10.000 eura koji mi je trebao kako bih se nekako skućio morala da podigne moja majka, pošto su mi primanja bila niska, a i nisam imao dovoljno radnog staža. Ali, šta sam ja? Nekakav knjiški moljac, blavur... Ovdje je riječ o junaku: stric mu da proslovni prostor, otac koncesiju za gradnju mini- hidroelektrana, a onda se on zaduži na milion i po eura. Jadan, kako je teško biti u porodici sa čestitim političarem. Umjesto da mu da i taj miliončić, tjera ga da ulazi u dugove, transakcije sa bankama... Kao da, ne daj bože, pere novac. Što kaže naš narod: živi sa svecem i budi mučenik.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)

---