- Piše: Milutin Mićović
Sve gori od gorega, sve jadniji od jadnijega, sve prljaviji od prljavijega, sve crnji od crnjega. Pa toliko da trpi Crna Gora? I da joj nije ništa drugo, od toga bi bila crna i najcrnja. Crnilo se ne da izmjeriti, jer ne pomažu oči i kad se manje smrači. Ne bi mogla ovo pretrpjeti, da prethodno nije pretrpjela svoje poništenje. Zamijenili su joj organe, plastificirali obraz i srce. Prethodno je kastrirali. Da bi Crna Gora mogla biti sve, kad nije više ona prava.
Došlo se bilo do vrlo korisnog izuma u Crnoj Gori. Pošto je likvidirana ona prava, onda je, svako, teorijski mogao, da je pravi onakvu kakvu hoće. Naravno ti koji je prave, trebalo je da imaju izvjesnu moć, recimo, da drže banke, da mogu da kupuju glasače, zamlate i suklate. Takvi mogu na usluzi da imaju i novinare, profesore, akademike, direktore crnog tržišta, ideloge po porudžbini, pored bulumente eksperata i apologeta za jednu upotrebu, uličnih dilera, noćnih bojadžija, nadripijevaca, nadrikokošaka, gojnih svinja, i sve još šta treba sa spiska životinjske farme. Kad crno tržište dobro radi, svi mogu da se solidno okoriste, a pored ugovorene zarade dobijaju i napojnicu - svi onoliko koliko koštaju. U skladu sa nepostojanim kriterijumima intenzivne (na vrat na nos, s boka, na bok) tranzicije, koja se odvija negdje na „ilirskom“ Balkanu u trouglu, recimo: Tirana – Račak – Titograd. A tranziciju izvode mladi, malo nacional-romantičari, više vlastoljubni skorojevići, koji vježbaju svoj politički um na crnom tržištu, poljanama Skadarskog jezera, uskim brzacima Morače i Cijevne, noću, bez mjeseca.
Za šta će ti taj toliki uvod, pita me drug, bez kojeg ne pišem ni najmanji tekst. Ne znam, rekoh - činjenice ubijaju maštovitost. Tekst ne valja bez maštovitosti, fantazije, a fantazeri su bili i oni koji su stvarali ovakvu Crnu Goru, bez srca i uma, bez temelja. Postoje i fantazeri apokalipse. Jahači apokalipse su opaki, megalomanski fantazeri. Ajde, da ne potežem velike teme i metafore, ali one su djelimično prisutne i u tako mizernim i prizemnim stvarima, kao što je bilo pravljenje ovakve Crne Gore. Poslušajte onog
Kneževića iz Londona. Ne zna se je li bio viši i crnji romantičar ili pragmatičar. Balkanci ne mogu ništa bez mašte da rade, pa i kad se radi o finansijama i crnom kapitalu.
A
Đukanović? Pa on je vrhunski fantazer, ali koji je surovo pragmatizovao svju političku fantaziju. On je rekorder na Balkanu, možda i šire, u političko-ideološkom konvertitstvu. Skojevac, Jugosloven, komunista (internacionalista), Srbin, pa magloviti dukljanin, pa vjetreni evroatlantista, pa izraziti antisrbin i rusofob, pa povremeno evroskeptik (kad ga uhvati malodušnost), pa Crnogorac bez alternative, pa obožavalac onog kralja
Nikole, koji je predao Crnu Goru okupatoru, pa zaljubljenik Božićne pobune, u kojoj je Crna Gora zašla u najteži ćorsokak. Božićnom pobunom Crna Gora je ušla u sopstveni apsurd „kraja istorije“. Zašto je Đukanović tako postao ideološki zaklanik Božićne pobune - da li je to svijetla završnica svih njegovih ideoloških kovertitstava?
Naravno da tolika konvertitstva ne bi mogao izdržati, pa sve da ima kičmu od željezne gume, da je vjerovao i u jedno ideološko stanovište. Održanje na vlasti opravdavalo je svako ideološko konvertitstvo. Iskreniji je bio
Novak Kilibarda.
(Autor je književnik)
”Kad crno tržište dobro radi, svi mogu da se solidno okoriste, a pored ugovorene zarade dobijaju i napojnicu - svi onoliko koliko koštaju