-Piše: Ilija R. Miljanić

Priroda je nametnula čovjeku da obuva samo jedne čizme, druge je sam sebi navalio na glavu da pohlepno trči za zlim, nesitim vremenima! Narodno trčanje u „Abisiniju“- rijeku krokodila, obistinilo se u savremenoj globalizaciji... Moderni globalizam sa transatlantskom demokratizacijom ima, prije svega, za prioritet ubijanje emocija iz narodne mudrosti s intenzivnim razvojem pohlepnih i ateističkih poslušnika „čizmaškog biljega“. Čizmaški gospodari olako hule i prevrnu vjeru prađedovsku, proizvodeći bratomržnju uz stvaranje novog, narodnog plaćeničkog identiteta, oskrnavljene i iskasapljene prošlosti. Novi Montenegrin „čizmaške“ naravi ovlada nesitim vremenom, u kom caruju samo goli, plaćenički intresi i time napravi „miješanu marmeladu“ od „nikogovića i svakogovića“. U savremenoj Montenegriji na vidjelo su izašla djela najveće istorijske-judejske obmane, na sceni je preživljavanje u opustošenim gradovima i zamrlim selima. Ogledalo posrnuća su evroatlantske integracije, NATO čizme, pohlepni rukovodioci Montenegra. Nesito vrijeme izrodilo je „montenegrijske maratonace', s medaljama „Abu Dabi“ fonda, pune zlatnika od „porodičnog savremenog akcionarskog kapitala“ stečenog usled preobražaja kapitalnih investicija sa strašnim „vjetrenjačama“, koje oduvaše sav poznati i nepoznati „prirodni akvarijum“ sa crnogorske zemlje u of- šor mrestilišta bjelosvjetskih „zlatnih gora i planina“.

Na varljive visine neprikosnovene vlasti montenegrijski velikaši vinuše se na krilima srpskog beznađa poslije pada Berlinskog zida, ali i zahvaljujući raspamećenosti Srba i Crnogoraca-Srba iz Crne Gore da poslije Tita zavladaju novi neokomunistički vladaoci, čizmaške naravi. Pritisnuti i oduvijek „plahi“ narod naučio je da stenje pod pritiskom stalne okupacione čizmetine. Ministar odbrane Montenegra dođe da obiđe i provjeri stanje novog- starog aerodroma bježanja u Nikšiću, koji je nedavno renoviran za doček vojske NATO-a. Poslušni kadrovici i rukovodioci u tišini noćnog mira složiše se da aerodrom u Nikšiću gradu može da posluži i za „sportska jahanja i jedrenja“ stranih obavještajnih službi uz izlete „proljećnog društva“ po planinama ako se preživi disperzija u režimu Montenegra.

Tito je poništio sve što je srpski rod najviše platio: osvojenu slobodu za sebe i za druge južnoslovenske narode i neprofilisane etničke grupe, državu u kojoj matica Srbija izgubi trećinu stanovništva. Montenegrija ide u poništenje svega što je srpsko i dalje se priprema za uništenje svegs što je pravoslavno, a sve po zadacima i uz podršku NATO-a koji već paradira kroz nekada slobodarske klance Crne Gore, gdje je važilo geslo: „Crnogorci ne ljube lance“. Sada ih Montenegrini vatreno izljubiše i uz marševe, novih zeleneških brigada, proslaviše na Obilića poljani pogibiju komitskih vođa.

Svetosavski Crnogorci nikada se nijesu bojali već su kidali lance zulumćarima i tako skidali jaram i čizmu s ogoljelog vrata. Za godine čekanja slobode nikada se nije pitalo, imalo se samo dva života: ili si u snazi ili je nastupila nemoć... Nije uzaludno vratiti se prošlosti svog roda i svojim svijetlim precima i njihovim djelima i ljudskim vrlinama... Pronaći uzorne putokaze, koji će pomoći da bolje spoznamo svoju prošlost, da razumijemo vremena u kojima živimo i na osnovu svega naznačimo puteve u budućnost.

---