-Piše: Tomica A. Milović

Dešavanja na političkoj sceni Crne Gore, koja su početkom ove godine kulminirala kroz aferu „Atlas“ i „Koverat“, tjeraju da se vratimo trideset godina unazad. Te 1989. godine, takođe u januaru, otpočela je takozvana antibirokratska revolucija u Crnoj Gori. Slogan tog nasilnog prevrata i preuzimanja vlasti na ulici, bio je: „Godine počinju januarom“. U glavnim ulogama, na jednoj strani, tadašnje komunističko rukovodstvo. Na drugoj, onoj nasilničkoj, „mladi, lijepi i pametni“. Zadatak rušitelja, kako su govorili, bio je da oslobode Crnu Goru od odnarođenog, komunističkog režima. Da, umjesto jednopartijskog sistema i jednoumlja, uvedu sistem demokratije.

Januarska revolucija 1989. godine uspješno je izvedena. Uspješno, utoliko što su komunisti (očevi) napustili fotelje, da bi se u njih ugnijezdila djeca tih očeva. Ugnijezdila u fotelje normalnih, negramzivih očeva, ljudi gotovo bez mrlje u svojoj biografiji. Ljudi jasne ideologije (istina jednoumne), bogatih životnim iskustvom i radnim rezultatima. Njihova djeca, maglovitog političkog cilja (takođe komunističke ideologije), praktično iz školskih klupa, zaletjela su se da upravljaju zemljom.

Šta se u praksi desilo? Šta su „mladi, lijepi i pametni“ revolucijom donijeli Crnoj Gori? Pa te darove narod je počeo primati i njihovu „blagodet“ osjećati odmah. Sve ono što su očevi djece – revolucionara decenijama unazad stvarali i stvorili, počelo je da se ruši. Ekonomsko bogatstvo, privreda, institucije, lične i društvene slobode, pravna, socijalna i svaka druga sigurnost čovjekova. Bio je to, znamo, sistem samoupravnog socijalizma, sa društvenom svojinom u njegovom središtu. Iako jednopartijski, sa oktroisanom ideologijom, predstavljao je pravu „oglednu baštu“ slobode, demokratije i ljudskih prava, u poređenju sa ovim što „uživamo“ poslednjih trideset godina.

Zašto su crnogorski revolucionari iz 1989. godine, onako drčni, odlučni i u rušilačkom zanosu, vodili i doveli Crnu Goru na tako bijedne, suve grane, na kojima se i sada nalazi? Da li je bliski susret s vlašću, tom đavolskom strašću, utulio u njima sve ljudske i moralne obzire? Kako su to revolucionarne vođe, liše onih koji su na vrijeme iz tog kola izašli, zapale u zonu potpune iracionalnosti? Da li su imalo bili svjesni šta rade? Kako su uspjeli da hipnotišu narod, da mu isperu mozak i utjeraju strah u kosti? Da li su, svojom pameću, došli do zaključka da uplašen čovjek teško može da misli, već jedino da vjeruje? I da to vjerovanje obezbjeđuje da se vlada kako je vlastodršcima volja, i onoliko koliko oni žele. Da vladaju bezobzirno, protiv naroda, a za svoj interes. Da to nepočinstvo, lopovluk i bezobrazluk, pravdaju takozvanim nacionalnim interesom. Lažući dim u dim, oči u oči. Bez zrna stida. Naprotiv, lažu ponosno, a glume istinoljupce. Glume rodonačelnike etike.

Može li se vladati pošteno pomoću obmana i straha podanika, bestidnog bogaćenja na račun „narodne muke“? Uz to, bez ikakve odgovornosti ni prema čemu i ni prema kome. Može li to biti moralni način, ne samo vladanja, već i življenja uopšte? Svakako, ne! Mogu li politika i moral zajedno? I ako mogu, u kolikoj mjeri? Srpski filozof Mihailo Marković ovim povodom konstatuje: „U razvijenom, demokratskom društvu, postojanje cjelovitih, moralno integrisanih ličnosti, jeste preduslov realizacije svih ostalih moralnih vrijednosti društvene zajednice“.

Šta čekaju crnogorski filozofi, sociolozi, psiholozi, dramski pisci, psihijatri? Kada će koju da prozbore o ovoj, više nego žalosnoj, crnogorskoj društvenoj zbilji? I time daju doprinos spasu ne samo države i društva već i zdrave pameti i obraza Crnogoraca.

---