-Piše: Borivoje Ćetković

Nedavno se navršilo 20 godina od početka mirovne konferencije o Kosmetu u dvorcu Rambuje, u blizini Pariza, između predstavnika Vlade Srbije i kosovskih Albanaca, koji su se poslije 17 dana završili neuspješno, pa je ubrzo uslijedila ratna agresija na SRJ.

Šta je u stvari predstavljao sporazum iz Rambujea? Politički analitičari su saglasni da je Henri Kisindžer dao najprecizniju ocjenu o ovom sporazumu. Bivši državni sekretar Bijele kuće, tvorac nove američke spoljne politike, rekao je da „tekst sporazuma iz Rambujea, kojim je Srbija pozvana da prihvati NATO trupe na svojoj teritoriji, predstavlja provokaciju, izgovor za početak bombardovanja. To nije tekst koji bi bilo koji Srbin prihvatio. To je bio loš diplomatski dokument i nikada nije trebalo da se pojavi u toj formi”. Da li je Kisindžer bio upoznat s opozicionim djelovanjem DEPOS- a, DEMOS-a i kasnije DOS-a, nije mi poznato. Ali se zna da je u srpskoj opoziciji, koja je devedesetih pokušavala da protestima ruši tadašnji režim, bilo dosta Srba koji bi objeručke prihvatili sporazum. Uostalom, ubrzo se to vidjelo i u vrijeme petooktobarskog puča 2000. kada je na vlast došla dosovska opozicija.

Mnogi kritičari Slobodana Miloševića zamjeraju mu da je „nekim određenim ustupkom mogao da održi dobre odnose sa SAD i da izbjegne rat”. Analitičari, uključujući i one prorežimski opredijeljene, spočitivaju Miloševiću da je on krivac i da se bombardovanje SRJ moglo izbjeći. To što govore je nečuvena drskost i bezobrazluk. Vlast u Beogradu, na čelu sa Miloševićem, bila je spremna na ustupke i, kako svjedoči potpredsjednik Savezne vlade Nikola Šainović, bila je spremna i na potez očajnika. „Svjesni da će nas bombardovati, ponudili smo da Jugoslavija uđe u NATO, uz uslov da Srbija ostane cijela sa Kosovom i Metohijom”. Američki diplomata Hil kategorički je odbio da o tome razgovara. Poznato je i kako je Voren Kristofer, bivši državni sekretar SAD u administraciji predsjednika Klintona, reagovao kada ga je predsjednik SRJ pitao šta bi trebalo da se uradi pa da opet imamo dobre odnose sa SAD, pružajući mu prazan list papira, zamolivši ga da napiše uslove koje zemlja treba da ispuni radi ostvarenja ovog cilja. Kristofer je pogledao list papira, odgurnuo ga i rekao: „Potrebno je da uvijek, na svakom mjestu i svakim povodom uradite ono što se od vas očekuje”.

A očekivali su bespogovornu poslušnost- da se odreknemo svog suvereniteta.

Albance sa Kosmeta predvodio je u Rambujeu Ibrahim Rugova, sa njim su „pregovarači” došli na sastanak, ali se ubrzo na političkoj sceni, i to s potjernice, pojavljuje Hašim Tači, vođa albanskih terorista. Tačiju se pridružiojoš jedan vođa OVK - Ramuš Haradinaj. Ovaj ratni zločinac, koji danas prijeti Srbiji više od Tačija, oslobođen je u Haškom sudu, jer nije bilo svjedoka koji bi potvrdili optužnicu protiv njega- svi su ubijeni.

Prošla su vremena kada je Srbiji upućivan ultimatum iz Rambujea, ali joj, i pored velikih obećanja Zapada, od 2000. godine do danas ne cvjetaju ruže. Dočekala je da joj u njenoj otetoj pokrajini Albanci uvode tzv. vojsku Kosova, uzurpiraju srpsku državnu imovinu, planiraju da nasilno zauzmu Gazivode, uvode taksu na robu koja se proizvodi u Srbiji. I vrijeđaju. Bedžet Pacoli, kosovski ministar spoljnih poslova, na sjednici SB UN, nazvao je Ivicu Dačića „zamjenikom balkanskog koljača Slobodana Miloševića”. Nemam informaciju o tome da li je i kako je šef srpske diplomatije reagovao, ali je morao odgovoriti, ne zbog sebe, već zbog Miloševića- pokazao je vlastitim činom kako treba braniti svoj narod i svoju državu.

---