-Piše: Borivoje Ćetković
Da čovjek ne vjeruje... Kotoranina
Aleksandra Kralja, vaterpolo golmana Crvene Zvezde, kada se poslije linča koji je doživio na splitskoj rivi vratio u Beograd, napali su dežurni „Srbi” u nekim beogradskim medijima. Zamjerili su mu i osudili ga, jer je u strahu od napadača i razjarene rulje, da bi spasio živu glavu, skinuo dres kluba i skočio u hladnu vodu, vičući: „Ja sam Crnogorac”. Kako se nacionalno osjeća Kotoranin Kralj to je njegova privatna stvar, zagarantovana i deklaracijama o ljudskim pravima, i nema niko pravo da ga zbog toga javno proziva i osuđuje, tim prije što u Srbiji žive mnoge nacionalnosti i prema njenom Ustavu uživaju sva prava.
Šta je sve „Zvezdin” golman doživio na splitskoj rivi dobro je poznato javnosti: trojica njegovih drugova su uspjeli da pobjegnu iz kafića, a on, ostavljen sam, traži spas u moru, izložen prijetnjama i uvredama ne samo huligana već i običnih ljudi okupljenih na rivi, koji viču – „ubij četnika”. Bilo je to samovoljno kažnjavanje nedužnog čovjeka od strane razjarene gomile – dakle, riječ je o linčovanju.
„Pred očima mi je bila slika žene i četvoromjesečne kćerkice, pa sam zato i povikao da sam Crnogorac, da znaju koga su ubili”, u razgovoru s novinarima ispovijedao se Kralj kao da je učinio veliku izdaju srpstva i Srbije i obrukao svoju klupsku pripadnost. Ako bih bio zlonamjeran, rekao bih da je u nekim beogrdskim medijima bilo više riječi o Kraljevoj „izdaji” nego o splitskim huliganima.
Otkuda u Splitu huligani i građani navijači koji hoće da linčuju „četnika”? Sve ima svoje duboke istorijske korijene pa i današnje neoustaštvo, odnosno ustašofilija u Hrvatskoj.
Dobri poznavaoci prilika u Dalmaciji navode podatak da su nekada slobodarski Split godinama unazad nastanjivali ljudi iz Dalmatinske Zagore. Istorijski gledano, rođeni Dalmatinci (naravno ne svi) nemaju razloga da slave tzv. NDH. U aprilu 1941. fašistička Italija okupirala je Dalmaciju, te veliki njen dio u dogovoru sa ustaškim režimom i anektirala (1941- 1943). Nakon kapitulacije Italije, 1943. Njemci su okupirali djelove Dalmacije, a njih je 1944. godine porazila NOV Jugoslavije.
Da podsjetimo, Dalmacija je dala 110. 000 organizovanih boraca i aktivista, od kojih u sastavu NOV i POJ učestvovalo oko 71.000 ljudi, kako na tlu Dalmacije, tako i u drugim krajevima zemlje. Iz splitskog „Hajduka”, osnovanog 1911. godine, nekada voljenog fudbalskog kluba od Triglava do Đevđelije, 1942. godine veliki broj klupskih igrača odlazi u partizane, a taj broj se znatno povećava nakon kapitulacije Italije.
Linčovanje vaterpolo golmana Kralja komentarisala je, što je bilo očekivano, i popularna hrvatska književnica
Vedrana Rudan, poznata i po svojim radikalnim stavovima protiv aktuelnog režima u Hrvatskoj- ne štedi nikoga, pa ni sam državni vrh. Neustrašiva Vedrana bije pravo u metu, u sridu, kako bi rekli Dalmatinci, i veli:
„Moramo biti fer prema građanima i građankama Splita. Ovo se moglo dogoditi u bilo kojem hrvatskom gradu. Trenutna hrvatska vlast nam sistemski poručuje- u mržnji je spas....Nikada Hrvatskom nije vladala ovako gadna ekipa. Neka nas bude i strah i sram....Oni nam na sve moguće načine prodaju tezu kako su nam jedini pravi neprijatelji „četnici”...
U Splitu, gradu koji je u Drugom svjetskom ratu bio centar NOB-a za Dalmaciju, u periodu od 1992. do 1997. godine vršeni su grozni zločini. U splitskoj „Lori”, najsvirepijem logoru na prostoru Jugoslavije, masovno su ubijani Srbi i zvjerski je umoreno i 13 Crnogoraca iz Nikšićko – šavničke grupe... Ni poslije toliko godina nema odgovora na zločin izvršen nad crnogorskim rezervistima.
Od vremena
Franje Tuđmana Hrvatskom nije vladala politička „elita” koja je bila više „Za dom spremna” od
Plenkovića i
Kolinde Grabar Kitarović. Vjeran ideologiji oca „moderne Hrvatske”, njegovom liku i djelu, njegovom Ustavu iz 1990. godine, (kojim je Srbima oduzet status konstitutivnog naroda), hrvatski državni vrh nije se pretrgao u osudi huliganskog napada na beogradske vaterpoliste, a moglo se i gore dogoditi - da se čitav slučaj u Hrvatskoj zataška i prikrije.