-Piše: Dragan Mraović

Američki ambasadori u Crnoj Gori i Srbiji se ponašaju kao da su guverneri. Ambasador ne vodi politiku, već je sprovodi. Njegova kreativnost se svodi na osmišljavanje načina da politika njegove zemlje bude gospodstvena i diplomatska. Ali, američki ambasadori u marionetskim državama, kakve su danas Srbija i Crna Gora, ne vode o tome računa.

Njegova ekselencija Kajl Skot, američki ambasador u Beogradu, uvrijedio je Srbe rekavši da su „na pogrešnoj strani istorije“, jer nisu priznali američkog uličnog agenta Gvaida za predsjednika Venecuele, dajući sebi za pravo da komentariše spoljnu i unutrašnju politiku zemlje u kojoj je gost. Skot nije učio ni početni kurs diplomatije, pa ne zna šta su prava i obaveze ambasadora. Jer, teško je vjerovati da je toliko bahat da zna šta piše u Bečkoj konvenciji o diplomatskim odnosima iz 1961, a da je svjesno krši. Taman posla da zemlja „uzor svjetske diplomatije i demokratije“ dozvoli takvo ponašanje svojih diplomata. Jer bez tog dokumenta teško je i zamisliti bilateralne odnose. Zato je svako kršenje Bečke konvencije vrlo osjetljiva stvar. S druge strane, ako zemlja domaćin dozvoli nekom ambasadoru da to radi, onda nema više suverene države.

Takav diplomata bi se pakovao za povratak kući da je Srbija danas država. U komunističkoj Jugoslaviji bi se poštovao reciprocitet ili bi gospodin Skot morao da se izvini, uz prateću protestnu verbalnu notu, u kojoj bi se navele odredbe Bečke koncencije i međunarodnih pravnih akata koje se krše takvim ponašanjem. U Miloševićevoj Jugoslaviji takvog ambasadora ne bi više niko primao, dok ga ne zamijene. Do kraja mandata mogao bi da razgovara samo sa nižim činovnicima ministarstva spoljnih poslova. Vojislav Koštunica je nešto slično učinio kada je njemački ambasador Andreas Cobel pomislio 2007. da je Srbija pokrajina Četvrtog Rajha, pa je ubrzo povučen. Strane diplomate nisu u Srbiji, niti u Crnoj Gori zbog toga da bi javno raspravljali o unutrašnjoj i spoljnoj politici zemlje gostovanja. Suverena država to ne smije da toleriše.

Ali u Podgorici i u Beogradu na vlasti su američke marionete, pa prihvataju jednostranost u diplomatskom djelovanju i gaženje međunarodnog prava. Milogorska vlast je izbjegla da je izriba američki ambasador u Podgorici, jer je Gospodar na „pravoj strani istorije“. Priznao je Gvaida i nezavisni narko-stan. Uveo sankcije Rusiji. Još će morati da se izvini NATO paklu što je ubijao djecu u Murinu i bombardovao Crnogorce i Srbe osiromašenim uranijumom. Mogao je i obogaćenim, ali nisu NATO nasilnici rasipni, osim ako treba da rasipaju bombe po glavama civilnog stanovništva. A i to je samo prividno rasipanje, jer svaka ta bomba znači novi profit i nove poslove u američkoj vojnoj industriji. Jeste da NATO ubija civile, ali ih ne ubija za džabe. Biznis je biznis.

Ambasador Skot je vjerovatno mislio da Srbija nije na „američkoj strani istorije“, jer za njega je samo američka strana ona „prava“, a umišlja da su SAD još uvijek najveća sila. Srbija se uvijek nalazila na „pogrešnoj strani istorije“, protiv Turaka, protiv Austrougarske, protiv Hitlera, protiv SAD i NATO pakla... Milogora je prešla na „pravu stranu istorije“, na stranu agresora, albanskih terorista, okupatora. Nema većeg diplom(l)ate od Gospodara. Ali, neka pogleda u neki geografski atlas da pronađe svoj budući put, jer poslije njegove „narukvica“ diplomatije s Atlas bankom, može mu se desiti da bude prvi ambasador milogore u Spužu.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---