-Piše: Ranko Jovović

Mnogo toga živi, diše, bori se, uzdiše... i umire u mojim zapisima... Daj Bože da vaskrsne jedne noći u ponoć kada se javlja Vaskrs za nas koji uporno slijedimo osjećanja Dostojevskog - njegovu Vjeru bez lijeka.

Zapisao sam negdje ono, kako se priča po pozorištima, u kafanama, na sahranama koje plamte po pravoslavnim grobljima. Naša pokajanja su svetilišta - tamo je to zapisano - NAJBOLjE JEVANĐELjE IZGRCAO JE DOSTOJEVSKI.

Napisao sam tekst o Ristu Vukčeviću - moje sjećanje, moja priča o njemu, cijenio sam tog Čovjeka, mada su ideološke i političke razlike cvjetale među nama. Slagali smo se kao ljudi. Među nama je u ono polumračno vrijeme živjela je jedna živa POEMA - CRNA GORA SRBIJA- RUSIJA.

Bio je, i danas je, najpredsjednik Skupštine nesrećne Crne Gore...

Moj susret i upoznavanje sa Veljkom Vlahovićem u prisustvu Veselina Đuranovića, u noćnim satima, u bašti Hotela „Crna Gora” - bio je fantastičan mada su mnogi okolni ljudi i ljudići očekivali teške psovke ovog pisca na adresu Veljkovog marksizma i sličnih komunističkih avantura... Ali ne, razgovor je bio lucidan i u duhu monarhističkih i komunističkih ideja...

Čuveni Veljko Vlahović se čudu čudio otkud ja znam mnogo toga o njegovom slavnom ocu vojvodi Milinku Vlahoviću istaknutom voždu Topličkog ustanka.

Istina, sve je to meni besjedio striko Jovan, komita i ustanik. Veljko se nije mnogo slagao sa mojim stricem, a još manje se moj stric, mada ratnik sa partizanske strane, slagao sa Veljkovom borbom u sjenci Josipa Broza, kojega je bolesno ocjenjivao kao kukavicu, ženskaroša i antihrista...

Ja malo znam o Veljkovom djelu. Neki ga cijene visoko, mnozina ne - ja sam upamtio da sam bio u Narodnoj Saveznoj Skupštini da izjavim saučešće njegovoj porodici, prije svih njegovoj sestri Dunji Vlahović Jovović, supruzi Vojislava Jovovića, strikovog starijeg sina, generala... Otac ga nije nimalo cijenio, držao ga je za Titovog slugu.

Te noći sam ostao sat-dva u razgovoru sa Veljkom i Veselinom, odatle sam otišao na autobusku stanicu da bih otputovao na Struške večeri poezije...

Veljko je, kako sam čuo, lijepo pričao o Miloševom sinu kojega su, kako mu je bilo poznato, njegovi drugovi-humanisti rastrgli kao zvijeri u slovenačkim šumama, na po zlu čuvenom Zidanom Mostu.

O tome sam nešto pisao, divlje lelekao, u svojim prozama.

Nijesam lelekao kako leleču junaci - kako leleču duše srpske pritisnute ubicama američko-albanskim nego umirem od stida, to je moj lelek, prateći zvaničnu crnogorsku vlast kako služi tim ništarijama, okupatorima težim nego onda agarjanskim...

Srbima je izgleda suđeno da se korotom ogrću - i kad oslobodimo naše Kosovo i Metohiju korotom ćemo se oblačiti.

Da dodam, Risto Vukčević je onda, negdje devedeset prve, u jednom razgovoru sa Rankom Jovovićem, poslanikom, rekao (tada predsjednik Skupštine i visoki član partije vlasti) „Reci ti meni, što misliš o ovoj rasprodaji Crne Gore, kako je krenulo? Ovi moji su počeli da se otimaju dobrima Crne Gore. Što misliš, je li bila bolja ona moja državna, kako kažu, nego ova demokratska - lopovska ekonomija?”

„Bolja je ona tvoja”. Tako sam mislio čim je krenula trgovina, krađa i prekrađa...

Ja sam od rane, tužne i ropske moje mladosti, pričao, avetao o zapadnoj višestranačkoj ekonomiji, bez obzira na to što su izdali moga Oca i njegovu antifašističku borbu... ali kada se bajagi uključila u našoj Crnoj Gori, iz dana u dan do današnjih najgorih najneljudskijih dana u istoriji Crne Gore - ja ovu ovakvu demokratiju - demokratsku Crnu Goru protiv Srba i svih ostalih koji sanjaju slobodu, gledam u čudu, je li ovo moguće...

Veliki ruski pjesnik Hlebnikov kaže:

„ČOVJEKOV POSJED NE SMIJE BITI MANjI OD ZEMLjINE KUGLE.”

Tako misli i svečovječanska duša srpskog roda.

(Autor je pjesnik)

---