-Autor: Nejra Latić Hulusić
Kod normalnog svijeta se vrijeme mjeri ili prije ili poslije rođenja Hrista, ili prije i poslije hidžre Muhameda a.s. Samo se kod nas vrijeme još uvijek mjeri sa prije ili poslije rata. Tako i ja ovu kolumnu, da bismo se shvatili, moram početi sa osjećanjem da nam od rata nikada nije bilo gore. Slabo da se sjećam ičega prije rata, pa tu eru razvoja ove civilizacije ne tretiram jer nisam bila, ne znamâŚ
U mojoj glavi ona je negdje gdje su mi i grčki mitovi, skulpture velikana iz prošlosti i antičke građevine. Što se mene tiče, rodila sam se u srednjem vijeku, u doba velikog mraka i nevolje, i evo i ostarih u doba inkvizitora, nikada, čini mi se, renesanse ugledati neću ovdje.
Da ne budem snob kakav jesam i da ne podrazumijevam da sad svi znaju šta je renesansa, sad ću i objasniti u par rečenica. Renesansa je jedan od najvećih pokreta u razvoju misli, kulture i umjetnosti koji je moderna civilizacija doživjela. Renesansa je nastala kao odgovor na srednjevjekovna poimanja svijeta, nazadovanje, nesklonost ka nauci, napretku, cenzuri, neslobodi, inkviziciji, inovativnostiâŚ
Srednji ili „mračni” vijek je bio period za koji se ne može kazati ni da je period razvoja civilizacije, jer je u to vrijeme prosto sve stagniralo. Crkvena učenja zabranjivala su eksperimente, a znanje i slobodna misao su ugnjetavani i tako su carstva opstajala na neznanju, a svako propitivanje sebe ili ne daj Bože, vlasti ili Crkve bilo je označeno teškim grijehom, izdajom i herezom vrijednom lomače. Pjesnici su pjevali samo crkvene spjevove, slikari i zlatari samo bogomolje zlatili i ukrašavali ne bi li narodu strah u kosti još veći utjerali svojim strašim prikazima pakla i bogatstva.
U takvom svijetu, pojavila se jedna bogata porodica bankara u Firenci, dovoljno bogata da može živjeti onako kako hoće neovisno o crkvi, a dovoljno pametna da za sebe otkupi novi pokret koji je prijetio da će razdaniti srednji vijek. Bogata fjorentinska familija zvala se
Mediči. Za njih ste svi čuli, ne zato što su bili vojskovođe i diplomate, nego zato što je to porodica koja je odškolovala i finansirala sve velikane renesansne umjetnosti.
Ti mudri, pametni Mediči su shvatili na vrijeme da se na ulicama Firence javlja jedan novi talas misli, jedan preporod – renesansa – i da je pametnije u takvu jednu misao uložiti na vrijeme nego da ih to vrijeme proguta. Shvatili su na vrijeme da se pojavljuju neki ljudi kojih nije strah da misle, koji ne slikaju samo da bi nešto bilo lijepo, nego da i nešto znači, i koji pišu da bi nešto rekli, a ne da bi se neko divio njihovom krasnopisu.
Tako su Mediči za svoju bogatu i lukavu trpezu doveli
Mikelanđela, da tog Mikelanđela, kad je bio dječak od 13 godina. Skužili su genijalnost
Galilea kad mu je bilo pet, sponzorirali ga i jedini uslov mu je bio da svoja otkrića prvo iznese na dvorskim zabavama Medičija. Bože! Kakva pronicljivost.
Ako vam ova dva imena, za koja znamo zahvaljujući parama Medičija, nisu dovoljna, dodaću vam i
Leonarda da Vinčija kao trećeg.
Eto, tako danas, stoljećima poslije, niko u ozbiljnom govoru ne spomene ova tri velikana, a da ne spomene i te mudre vladajuće Medičije. Ljudi i danas idu u Firencu da se dive tadašnjim građevinskim i umjetničkim egzibicijama i nadmudrivanjima Medičija sa okolnim republikama. I danas se milioni turista godišnje raspameti pred prizorom fjorentinske katedrale, vazdušnog mosta koji je spajao novu palatu Medičija sa tadašnjom upravom grada-republike.
Neki maksuz dođu da se dive njihovoj staroj kući koja se pika kao prvi primjer renesanse u arhitekturi u svijetu. Kuća je projektovana tako da izvana izgleda skromno i pristupačno, ne puno veća fasadom od ostalih kuća tadašnjih bogatuna. Mogli su Mediči sazidati dvadeset takvih niz ulicu, ali su lukavo odlučili da se projekat napravi tako da iz svakog ugla običan Fjorentinac može imati osjećaj da su njihovi vladajući, dragi Mediči, pristupačni i skromni, jer je tako prijalo duhu renesanse i kulturnog preporoda koji su zagovarali.
E, u toj Firenci lijepoj, zatekla me je vijest da jedan naš grof od kanalizacionih cijevi, koji će u istoriju otići poznat kao i pacovi iz svoje generacije, napao snimatelja. Naš kralj, u narodu za koju godinu nepoznat kao niko, a sada zvan
Izetbegović poletio je niz kanalizaciju istorije spasavajući zlog grofa i kazao kako je grof
Ćesir tukao kameru, a ne snimatelja. Čitala sam tu vijest na Mikelanđelovom vidikovcu. Prvo me zabolio stomak kao da sam se otrovala. Onda mi je došlo da plačem. Onda sam gledajući u muzej umjetnosti zvan Firenca sabrala u glavi da se u ovoj tužnoj zemlji ne snima više ni pola filma godišnje, da se pozorišta skoro gase, što od nemaštine što od kreativnosti, da svake sedmice plati po jedan novinar da li glavom ili pameću, da slikari rade kao konobari, a da glumci čitaju političke pamflete na izborima. Novac za kulturu i umjetnost je presušio i nikada od rata do danas umjetnicima nije bilo gore.
Većina nas je dovedena u situaciju da biramo između šutnje o ovom mračnom dobu u kojem živimo i egzistencije. Žive dobro samo ovi što ćute i oslikavaju bogomolje i kancelarije ministara.
Uhvatila me kratko panika, a onda tuga, a onda sam se sjetila opet Mikelanđela. Naime, Mediči su naručili neke skulpture od njega, on ih je isklesao ali su ulizice neke ustvrdile da one nimalo ne liče na prave Medičije. Genije je tada kazao: „Koga će to biti briga za 1.000 godina, kada vide ove skulpture?”. Htio je reći da se niko neće sjećati kako su oni zapravo izgledali. Njegova djela će biti jedina referenca toga ko su bili i kako su izgledali. I, evo, 500 godina kasnije i jeste tako.
Zato, kraljevi, koji investirate samo u podzemne instalacije i kanalizacione cijevi, baš kao da ste pacovi, a ne ljudi, po vama se ništa neće zvati.
Za vama će još koju godinu ostati vaša bahata i kičava zdanja te poneka fotografija na internetu da se zna koliko ste pojavno bili ružni. Niko neće pamtiti ni ove ulizice što vam se dodvoravaju. Da imaju pameti i obraza, rekli bi vam do sada gdje griješite. Skupa sa vama će proletjeti kroz odvod istorije. O vama će se znati ono što budemo pisali mi, koji nismo ni zrno genijalnosti kao Da Vinči, ali smo spremni hljeba ne jesti, ali istinu o vama kroz svoj rad kazivati.
wwwbuka.com
)){kind=small}
