Piše: Dragan Mraović

Naši preci nikada državu ne bi stvorili da su bili kao mi. A naročito ne ovi naši neodgovorni i korumpirani glavari. Oni ne znaju šta zbore, ne znaju ni šta hoće, ali znaju samo da neće s vlasti, bez motke. Uvriježilo se da su oni „sve i svja“, da im Tesla nije ravan, pa tako onaj što se jedva provlačio sa šesticama na fakultetu brbori o politici, medicini, finansijama, kulturi, istoriji, ekonomiji... Oni nemaju nikakvu ličnu, niti političku kulturu, jer nemaju obraza pošto svakodnevno krše ustav i zakone, a prva im je dužnost upravo da njih čuvaju.

Zato su česte izjave političara u Srbiji kojima se ne samo krši Ustav Srbije nego su i čin izdajničke namjere. Stara kineska poslovica kaže da „četiri vola upregnuta u kola ne mogu da vrate izgovorenu riječ“. Značaj riječi se mjeri i društvenom pozicijom govornika. Izgovorene riječi mogu biti lični stav, ako je riječ o građaninu. Međutim, zvanični funkcioner nema pravo na javni lični stav, jer on je predstavnik države dvadeset i četiri sata dnevno. Ne može se biti prije podne ministar, popodne čelnik partije, a uveče privatno lice. Jedan je Bog Janus sa tri lica. Sve što zvanični državni funkcioner kaže, u bilo kojoj prilici, ide na teret državnog zvaničnika, pa pri tom treba imati na umu i riječi Cicerona: „Govornik treba da ima na umu tri stvari: šta govori, kome govori i kako“.

Digla je buru izjava Ivice od Miljacke data kao odgovor na pitanje novinara da li je zvanična pozicija Beograda da se razgovara o razgraničenju sa Albancima: „Da na takav način riješimo naš problem, to je naša zvanična ponuda“. Pridružio mu se i vojni kursista Aleksandar Vulin naglašavajući da to nije ni stav Gospodarčića, iako je baš on o tome već tamburao, ni Vlade, ni Skupštine, već isključivo njegov LIČNI STAV: „Zalažem se za razgraničenje sa Albancima, i to što prije! Kada utvrdimo gdje je linija, moći ćemo i da je branimo.“

Obojica su za smjenu, ne za ostavku, jer kao funkcioneri države krše njen ustav. A ministar odbrane ne zna ni gdje su mu granice zemlje. Mogao bi da ode na Košare da vidi krv heroja sa te karaule koji su znali „gdje je linija“, pa su pokazali NATO agresoru da „samo do tog kamena, do tog bedema, nogom ćeš kročit' poganom...“ (Đura Jakšić), Jer, sve van zakona i Rezolucije 1244, u nadležnosti je državnog tužioca, pa svaki član Vlade mora zvanično da se drži onoga na šta je ukazao ministar Nenad Popović: „Nikakvu drugu politiku, osim postizanja kompromisa u okviru Ustava Srbije i Rezolucije 1244, Vlada Srbije nikada nije utvrdila. Ja se zalažem za takvu politiku i položio sam zakletvu kao ministar da ću čuvati Kosovo kao sastavni dio teritorije Srbije“. Nije jasno ni o kakvom je razgraničenju riječ?? Po srpskom Ustavu Kosmet je u Srbiji, pa je „razgraničenje“ napad na njen teritorijalni integritet.

Dakle, političari na izvršnoj funkciji nemaju pravo na lični ili partijski stav. Sve što kažu ide im na račun državne funkcije. Oni uvijek i jedino treba da imaju na umu da se moraju poštovati žrtve koje su naši preci podnijeli da bi sačuvali srpsku državnost i srpski identitet, a bez kojih ni nas ne bi više bilo. Aksiom naše politike mora biti parola: Srbi na prvom mjestu! Umjesto besmislice o razgraničenju Srbije sa Srbijom treba voditi politiku „Dogodine u Prizrenu!“, baš kao Jevreji, pa makar to trajalo i vjekovima.

Uz veleizdaju koju danas sprovode srpska i milogorska vlast, ni pamet nije jača strana naših glavara. Zato nam oni stalno tumače da kao državni funkcioneri nisu mislili ono što su rekli, a to je dovoljno da se pošalju tamo gdje će imati vremena da razmisle ko su i šta su, a tek onda da govore. Predlažemo Spuž ili Zabelu.

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)