-Piše: Miomir Čolaković

Uzmimo primjer koji navodi jedan indijski mistik: osoba u koju si se zaljubio, koju voliš, koja ti je životni partner ili prijatelj, ode kod doktora i promijeni pol i sada više nije istog pola kao onda kad si je zavolio. Hoćeš li je i dalje voljeti? Ništa se nije promijenilo, samo hemija, samo hormoni, u partnerskom odnosu samo je nestala erotika. Gdje je sad tvoja ljubav, tvoje prijateljstvo?

Ovaj mistik tvrdi da je izuzetno mali procenat ljudi ušao malo dublje i da ima dovoljno senzibilnosti da osjeti ono što nadilazi tjelesno. To su oni koji mogu osjetiti ljepotu Duha, osjećajnost Srca, suštinu karaktera, riječju „vidjeti stub” nečije ličnosti, jer i sami žive na toj ravni, tako da spoljni faktori kao što su pol, fizički izgled, obrazovanje, intelekt, za njih ne prestavljaju nikakvo mjerilo.

Poznato je da ljudsku ljubav prate, u većoj ili manjoj mjeri, požuda, sebičnost, ljubomora, posesivnost. Hoćemo da onaj koga volimo voli i nas, osjeća isto prema nama, u suprotnom se rađa razočaranje, patnja. Samo partner koji voli bezuslovno, iz čistine svog duha, oslobođen posesivnosti, sebičnosti, može biti srećan, istinski srećan, bez ljubomore, patnje, ljutnje, ako je onaj koga voli srećan sa nekim drugim, svoju ljubav poklanja nekom drugom. Za takav stav je potreban izuzetno razvijen duh, samoostvarenost ljubavi koja prožima cijelo biće bez ostatka, ispunjena je sama sobom, dovoljna sama sebi, a uvijek se preliva, u manjoj ili većoj mjeri, i na sve druge. To je nivo čiste duhovne, božanske ljubavi.

U duhovnom smislu, samoostvaren čovjek, svetac, voli sve ljude bezuslovno. Ali čak i ta njegova, takva ljubav, može, i jeste, prema određenim ljudima, ili Bogu, „nijansiranija”, predanija, dublja. Kao što se određeni ljudi vole, ali na različite načine.

Onaj ko je u sebi ostvario tu bezuslovnu, svetačku, božansku ljubav, voljeće sve ljude, ali neće i njihove postupke, pa će se prema njima, zavisno od njihovih postupaka, različito i odnositi.

Mi, obični ljudi, volimo ili ne volimo zavisno od naših želja, htijenja, emotivne ispunjenosti. Tako da prema nekome možemo da imamo određene simpatije (jer je zanimljiv u druženju, duhovit, elokventan...), a da ga ne volimo, da nam se ne dopada njegov karakter, njegov etički kredo. S druge strane, može da nam se dopada nečiji karakter, da ga poštujemo, ali da ga ne volimo.

Razlog tome je to što se istinska ljubav ne p(rep)oznaje čulima, već se p(rep)oznaje „unutrašnjim dodirom”, „unutrašnjim rastakanjem vizija i duha”. Čula, zavisno od onoga koji posmatra, na manje ili više prijatan način „registruju” spoljni svijet, ali ne „zadiru” dublje iza te „zavjese” čulnog, ne „ulaze” u one svemirske dubine duginih boja kojima je Stvaralac ovaplotio ljepotu Čovjeka i podario mu riznicu najblistavijeg blaga koji ga čine nosiocem Njegovog djela u ovoj čarobnoj igri Postojanja i Života. Zato slika svijeta koju nam otkrivaju čula nije ona „nijansa” kojom ga „boji” duh. Ima ljudi koji nas na prvi pogled, izgledom, šarmom, rječitošću, oduševe, ali nam, poslije izvjesnog vremena, bližeg upoznavanja, postanu dosadni, prazni. Blještava površina, puna poštapalica, naučenih fraza, ispod toga ništa, praznina misli i duha. A ima onih čija spoljašnjost, često ćutljivost, prikriva bujnost, dubinu i bogatstvo misli, „eksploziju” lucidnosti, koji se ne mogu prepoznati na prvi pogled, na prvi utisak, ali svaki dalji „dodir duha”, „otkucaj srca”, „pulsiranje” misli i osjećanja, rađaju duhovnu hemiju koja, ako nailazi na isti odgovor, rađa istinsku ljubav - partnersku, duhovnu ili prijateljsku, zavisno od stremljenja osoba koje se na taj način prepoznaju.

Naravno, svako drugoga prepoznaje onoliko koliko mu to njegov duh dozvoljava. „Sirov” duh može doprijeti samo do isto takvog, primitivan do primitivnog, bogat do bogatog. Na nekom višem, suptilnijem nivou, duh prepoznaje drugog i među njima postoji određena, manja ili veća, privlačnost.

Zato je najveća greška tvrdnja da je ljubav slijepa. Ništa tako dobro ne vidi kao istinska ljubav, koja proizilazi iz dubine bića. Kao što je greška i ona tvrdnja da se suprotnosti privlače. Suprotnosti (životna stremljenja, etika, karakter, životne vizije…) se na prvi pogled mogu i privući, to da, ali se brzo i razilaze, ne može postojati duže, intenzivnije postojanje. U suprotnom, to je sve bez -ljubav ili iskreno prijateljstvo – uslovljena udruženost, zadovoljavanje nekih potreba, strah od samoće, podlijeganje određenim društvenim normama, lijeno prepuštanje navici…

Stub nečije ličnosti, koji smo prepoznali duhom, unutrašnjom vizijom „dodirnuli”, ono je što nas privlači i što volimo. Cjelokupna ličnost. Manje više sitne promjene, pozitivne ili negativne (kojih mora biti, ne govorimo o svecima) koje se naknadno, zbližavanjem ličnosti, dubljim upoznavanjem, pojavljuju i uviđaju, kao i sitne suprotnosti koje postoje ali koje ne dotiču ljepotu i čvrstinu duha koje smo prepoznali, nebitne su, samo doprinose uvidu u raznovrsnost ličnosti, nikako ne pomjeraju temelje nečijeg postojanja – njegovog moralnog kodeksa, pogleda na život i svijet, mentalni sklop, naprotiv, samo učvršćuju odnos. Ali, ako ti naknadni uvidi znače i „urušavanje” tog stuba nosioca ličnosti, ako značajnije mijenjaju prvobitne zaključke „isplivavanjem” intime koja pokazuje da su principi na kojima ličnost počiva, životna filozofija, bili lažna predstava, u stvari samo „igra maski” - navučene maske koje su bile prilagođene svakoj prilici, svakoj situaciji, igra glumca koji se potpuno uživio u zamišljenu, u tom trenutku za njega korisnu ulogu, onda nastaju problemi u odnosima, često i razilaženje. Pa bili ti odnosi ljubavni ili prijateljski.

---