-Piše: Milisav S. Popović

Postoji to mjesto. Od urlika i kazne. Sablasnog naziva. Sakralno. Gdje ništa što je od kosti ne može da istraje. Ne priziva se. Ne promišlja se. Nešto iz krvi šapće – „kloni ga se“. Rijetki se njime bave. Ukleto i drevno. Staro koliko i svijet... možda od njega i starije. Kompozitori, pisci i slikari pokušavaju da ga taknu. Na svoje načine da ga svedu i preture. Budale se samo upletu.

Govorim o Paklu… i o jednom koji je bio tamo, pa se vratio.



* * *

Od pamtivjeka kruže priče o Sjenohodaču – onom što natire slad po očima ljudstva. Kažu da je toliko moćan, da svaki put, čim usnimo – malo umremo, tek malko, ali dovoljno da vidimo kakvi svjetovi nakon ovog postoje.

Nešto se međutim ne zna. Sjenohodač, stvorenje kadro da ublaži smrt, u svetim knjigama se predstavlja kao mlađi brat upravitelja Pakla (Satane, Lucifera, Bafometa… izaberite ime kako vam drago).

Braća nisu bila u dobrim odnosima – mahom zbog Luciferove ljubomore spram Mefista. Jer ovaj nije bio izložen sumpornim isparenjima i vječnim noćima, već živješe negdje na pola puta od Jezera suza pa do Mjeseca. Eh, da… upravitelju snova pravo ime bijaše Mefisto – a jedno od njegovih značenja Pjeskoviti pretvarač.

No, koliko god bi bilo intrigantno pročeprkati po rodoslovu familije đavola – slično nećemo učiniti. Treba prenijeti priču, koja se desila jedne naočite noći u ognjenim dubinama užasa. A nemamo mnogo prostora...



* * *

Po povratku sa žetve slatkih nada, Mefisto shvati da je ostao bez magičnog rekvizita.

Vrećica sa pijeskom snova bješe ukradena!

Tako se zbilo da najednom cio svijet nije mogao da usni. Tragao je i tragao za lopovom, i na kraju ga tragovi odvukli do carstva podno naših nogu.

Satana ga dočeka srdita pogleda. Ne prozbori ništa ali dozvoli Pjeskovitom pretvaraču da istraži krugove Pakla. Ispostavi se da je zbilja jedan oholi demon, sa činom generala, oteo moćni torbak.

Kao što je red nalagao, Satana naredi svom visokopostavljenom vojniku da se hitno ukaže. Ali, po paklenoj pravdi, demon je imao prava da zatraži suđenje dvobojem... i da ono što je ukrao, ako pobijedi, svojim i učini.

Bijaše stvor gadno gadan, u svojoj snazi ohol i golemo ogroman. Bio je ubijeđen da će da pobijedi.

U slučaju da izgubi, Mefisto ne bi samo položio svoje postojanje Paklu, već bi i sjenohodačke vještine morao predati demonu nižeg ranga.

Nebesa i Zemlja su se tog trena zatresla. Šta je sve moglo da se dogodi. Na sreću, Sjenohodač bi okretniji i lakši. Zbaci stvora, probode ga njegovim rogovima... povrati kesicu i pogleda put trona.

Očekivao je Sataninu odluku i pozdrav. Želio je da se šarada što prije okonča i da napusti taj svijet što na krv i bol zaudara.

Princ tame pucnu noktima. Ukaza se vrišteći kazan. Ubaci lopova unutra. Da se kuva za sva vremena naredna.

Kako je megdan posmatralo cijelo carstvo, đavolima ne bi pravo da jedan od njih strada od ruke „nekog tamo što je došao izvana”.

Skupiše se oko Mefista i rekoše mu u glas „U Paklu ostaješ! Među nama ćeš da budeš!“

Satana samo potvrdno klimnu na tu prevaru.

Sjenohodač pokuša nešto, uvuče ruku u kesicu... ali se zaustavi.

„Ovdje tvoje magije ne pomažu. Zar ne, brate?“.

Uspravi se, izvuče ruku. Uzdahnu, pa sasvim tiho reče:

„Dobro, kako želite... Samo da znate, zadržite li me ovdje, među ognjem, zakinuću vam mogućnost da sanjate.“

Legije Podzemlja počeše grohotom da se smiju.

„A šta mi to sanjamo brate? Reci nam, pa da se zabrinemo? Šta nam možeš oteti a da nam već nije oteto? I šta to ti imaš, a da nam je u Paklu potrebno?“ – naceri se Satana i isuče mač vatreni.

Tada je Mefisto, glasom još tišim, rekao nešto kratko... i učinio da Pakao zanijemi.

U trenu svaki demon ućuta.

Poviše glave... klonuše rogovi.

I Satana bijesno graknu, pa se izmače.

Razmače se gomila. Legije u ropac padoše.

Pokazaše mu kuda da prođe dalje, ka svijetu izvan te sumporne postaje.

I tako, Mefisto ode...

Princ za njim dugo gledaše... podignutog mača, ali bez vatre.

U mislima mu odzvanjahu bratove riječi:

„Uzeću vam san o Raju.“

(Autor je književnik)

---