<br /> -Piše: Tomica A. Milović


Čovjek kao jedinka i kao zajednica tih jedinki (društvena grupa) sve više nestaje u pomahnitalom vrtlogu svega i svačega. Guši se u nadrealnom, iracionalnom kazanu. Pritiskaju ga nepodnošljiva tjeskoba, strah, izbezumljenost, obezglavljenost. Materijalna i duhovna osakaćenost postaje čovjekova „zvijezda vodilja”. Čak i jezik, simbol i prvi „marker” posebnosti čovjeka, ubrzano ponire negdje, napušta svoje prirodno ishodište. Gubi jezičku duševnost, muzikalnost, poetičnost, lirski izraz, svoj sonetni vijenac.

Sinonim koji danas, više nego ikad, obogaćuje društvenu i jezičku zbilju, jeste mafija. Taj sinonim u sebi sublimira mnoge „izražajne bisere”, kao: ubistvo, pljačka, trgovina narkoticima, ljudima, pranje novca. Ovo nabrojano (i nenabrojano) „mafijaško vlasništvo”, oslikava vjerno sav tragizam čovjekovog postojanja. Sav tragizam ljudskog boravka u „životu bez života”. U areni bezizlaza i besmisla.

Gdje su i koliko su stari korijeni mafije, kao besprekorno organizovanog, i na načelu tajnosti zasnovanog kriminalnog udruženja? Zašto državni aparat, ma koliko bio dobro postavljen, ne može efikasno da kontroliše mafiju? Da li zbog toga što mafija funkcioniše na tajnosti i zavjeri ćutanja? Na zastrašivanju, otmici, ucjenama i fizičkim likvidacijama.

U Leksikonu stranih riječi i izraza Milana Vujaklije stoji: „Mafija (tal. Mafija – Maffio) je tajno razbojničko društvo na Siciliji, koje je postojalo od 1860. godine; fig. opasno društvo, udruženje sa opasnim ciljevima”. Čini se da je ova definicija redukovana, pojednostavljena, pa i netačna. Nije predmet mafijaškog djelovanja samo razbojništvo, već gotovo svi oblici kriminala. I nije tačno da se mafija začela baš 1860. godine, već u mnogo daljoj prošlosti. Ako je riječ mafija arapskog porijekla (kako neki tvrde), onda ju je nemoguće, pa i besmisleno, vezati za 1860. godinu, kao godinu njenog nastanka. Na Siciliji se ona možda primila u nekom modernijem, pa i perfidnijem obliku, od onog kojeg su, napadajući Siciliju, demonstrirali Feničani, Kartaginjani, Grci i Rimljani, još u Starom vijeku.

Djelovanje mafije, njena ideološka suština, kao i organizaciono ustrojstvo, nije se bitnije promijenilo do dana današnjeg. Ostala je ista, s tim što je aktivnost umnogome pomjerila, gotovo preselila iz ruralnih (agrarnih) u urbana, gradska područja. Učinila je to vođena spoznajom da su joj time daleko veće mogućnosti za ostvarivanje osnovnog cilja zbog kojeg i postoji – što veći materijalni profit. I danas mafija funkcioniše na temeljnom principu porodičnog ustrojstva. Na strogoj tajnosti djelovanja. Ako ne bi svoj „organizam” oslonila na, što je više moguće, čvrste porodične i prijateljske veze, na zakletvi čuvanja tajni o „tehnologiji svog privređivanja”, borba mafije sa državom, njenim političkim, moralnim i pravnim poretkom, bila bi osuđena na neuspjeh. Osuđena na raspad, pa i nestanak.

U savremenim društvenim okolnostima mafija postaje globalni fenomen. Ona napušta granice jedne države i bratimi se sa tamošnjom mafijaškom družinom. Tako se mafija internacionalizuje, te umnogome otežava borbu državnih organa protiv ove maligne pošasti. No, sve dok svaka država, na svojoj teritoriji, vodi beskompromisni rat sa mafijom, šanse da ona (mafija) bude makar „pritjerana u ćošak”, ako ne i u cjelosti iskorijenjena, rastu. U Crnoj Gori, na žalost, mafija srasta s vlašću. Postaje njen dio. Tako mafija, uz direktnu ili prećutnu saglasnost državnih organa, uz njihovo umišljajno ili nehatno ponašanje, uspostavlja svoju „državu u državi”. I tako upotpunjuje i kompletira sav tragizam današnje Crne Gore. „Ima ljudskih stanja za koja ne postoji druga mudrost osim jedne: trpi! Sva je pamet sadržana u trpnji. Ali za nju treba imati snagu i moć.” (Dobrica Ćosić).

---