-Piše: Čedomir Antić


Raduj se, Crna Goro! Sada i ti imaš svoj cvijet. Mediji su javili da je po predsjedniku Crne Gore, Milu Đukanoviću, ime dobila jedna vrsta cvijeta. Orhideja, i to singapurska. Sada Đukanović može i u narodnu pjesmu. On je već u pjesmama našeg naroda - od vještih i slavnih srpskih guslara sa sjevera Crne Gore i iz Stare Hercegovine, pa do Bore Đorđevića iz „Riblje čorbe“. Ali u tim pjesmama je crnogorski diktator viđen kao novi Vuk Branković, ili tačnije, kad bolje razmislim, kao moderni Musa kesedžija. Sada je po Đukanoviću nazvan jedan lijepi strani cvijet. Florani motivi i poistovjećivanja možda jedino mogu spasiti Mila Đukanovića i ovjekovečiti ga kao objekt umjetnosti. Ako bismo ostavili njegovim režimlijama i raznim dukljašima da ga opjevaju, sva umjetnost svela bi se na one poznate, sluganske, tuganjive napjeve: „Milo spasi nas...“ i „Milo, Njegoše (ovo baš više i nije tako prihvatljivo autorima) – spasi nas bijede!“

Njegov duhovni pradjeda, Josip Broz Tito, bio je „ljubičica bijela“, a Milo bi mogao biti isto takva orhideja. Postoje tu dva problema: Broz je bio neuspješan državnik, loš čovjek, ali veliki političar. Po njemu je, na posletku, nazvan i jedan meteor. Šta bi trebalo da učini Đukanović pa da dobije sličnu počast? Donio je toliko štete narodima Crne Gore. Posvađao ih je, opljačkao, uveo u jedan od prvih režima kompetitivnog autoritarizma u Evropi, zemlju je rasprodao, osudio na sporedni kolosjek istorije i položaj satelitovog satelita. Posle svega, svih lomova i izdaja, on bi mogao još samo da nekako doprinese izbijanju svjetskog rata, pa da uđe nekako u istoriju kao nešto više od Manuela Norijege. Mogao bi možda da promijeni pol, pošto to jedino nije mijenjao na sebi. Onda bi svakako došao do bitnosti i to sa pravom, kao čudo sa vašara.

U Srbiji je naša „prva kraljica posle Kosova“ – Natalija Obrenović, imala „svoj“ cvijet. Natalijina Ramonda, koja može ponovo da oživi nakon što uvene, danas je simbol golgote i vaskrsa srpskog naroda od 1914. do 1918. godine. Čega može da bude simbol Đukanović, kada je on jasno rekao da bi u svim tim ratovima bio protiv srpskog naroda, a to znači – da podsjetim one koji Srbe neprekidno predstavljaju kao fašiste - na strani njemačkih careva i firera. Ali, suština je u tome da je on uvijek na strani jačih i bogatijih. Eh, kada bi se to makar nekako odrazilo na povećanje kvaliteta života građana Crne Gore. On je naravno svoj život toliko popravio da sada saznajemo da mu cijenjeno ime nisu spojili sa vrstom orhideja zato što ga - u Singapuru, UN-u, botaničkoj nauci ili vrtlarstvu - jako cijene ili mirišu. On bi, naravno, bio cijenjen, ali mislim da ne zna da svoju vrijednost iskaže na engleskom. Zato je takva čast upriličena, pišu mediji, nakon izdašne uplate u vrijednosti od 30.000 eura. Bravo, Đukanoviću ! Sve je potaman, minimalna zarada je najniža u regionu, a prosječna se nije mijenjala tri godine i stagnira (danas je dva eura niža). Zaduženost raste. Trenutno iznosi 3,2 milijarde eura. Porasla je za 25 odsto u poslednje dvije godine. Po glavi stanovnika je za oko 600 eura viša nego zaduženost stanovnika Republike Srbije. Živi se od mora i rada siromašnih i vrijednih građana. Gradi se auto-put, iz kredita. Toliko je slavna i sjajna NATO-Crna Gora da bi za isplaćivanje tog puta trebalo da njime svake tri sekunde prođe jedan automobil. To je naravno naučna fantastika i saza antićaza antićan ljetnje noći mladoga Mila. Zato će siromašni raditi više kako bi iz budžeta bio otplaćen dio kredita koji neće moći da pokriju putarine.

Ako baš i nije konačno, posle trideset godina, počela da živi bolje Crna Gora makar ima velikog vođu floralnih dostignuća. Uvijek je postojalo neko opravdanje: stari kadrovi na čelu sa drugom Orlandićem, drug Tito, Hrvati i međunarodna zajednica, sankcije, rat, drug Milošević, pa Srbija, Srbi... Ne bi valjalo da se mister Orhideja sada zamjera s nekim drugim velikim silama - bolje je, misli on, da ostane fokusiran na srpski narod. I eto, 9. maja 2019. godine, završiće se Podgorički proces. Ako bi procesi mogli imati roditelje, siguran sam da bi ovome majka bila Kolašinski, a otac Moskovski proces. Mada, malo sam se dvoumio, činilo mi se da proces za paljenje Rajhstaga ima više zajedničkih elemenata. Očekujemo stotinak godina robije za vođe demokratske opozicije i sve najznačajnije izabrane predstavnike srpskog naroda koji živi u Crnoj Gori. Ostavimo istoriji kako će ocijeniti tužioce i sudije. Sudija mi je mnogo fina za sudiju Frejslera, ali ako ne liči na njega moralno, bojim se da liči u svakom drugom pogledu. Problem profesije. Tužilac Katnić ne liči ninašta... Mada, kad ga malo pogledam, ima tu elemenata da se podiči sličnošću sa premijerom Duškom Markovićem, koji bi pak volio da bude kao Donald Tramp.

Čekamo ishod, a znamo šta slijedi, iskra će jednom naći udar u kamenu. Pravda će ipak pobijediti.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba, Beograd)

---