- Piše: Krsto J. Pejović

Ideologija neoliberalne ekonomije sve vrijeme dosadašnjeg bitisanja bezuslovno nameće otuđenje morala... I to nije sve. Ide se dotle da je stvarnost očišćena od morala kao da se zaboravlja da moralna pustoš pruža sliku koja društvo obeshrabruje i koja je, najblaže rečeno, zabrinjavajuća. Možda je ta realnost svijet koji se nalazi u ropstvu neoliberalne ekonomije. Društveni život „savremenog“ svijeta nije ograničen ni apsolutnim zakonima, kao što je to priroda. Možda se ne pretjeruje ako se kaže da ovaj „moderni“ svijet ne zna za pojam morala... I laiku je vidljivo da moralna volja već duže posustaje, iako je ona vjekovima regulisala međusobne odnose ljudi. Valtazar Bogišić nije bez razloga naveo zakonjaču „kam iz ruke, riječ iz usta“. Gdje je danas moralnost koja je za struku i nauku uvijek bila cilj pravu? Bez te moralnosti do nedavno se nije moglo zamisliti pravno djelanje.

Oduvijek se znalo da postoji razlikovanje najboljeg i najpouzdanijeg, i to kako u građanskom ponašanju tako i u struci – što je za ranija vremena bilo normalno, jer je moral, odnosno moralnost pravnika odgovornost za svaki životni pristup. Današnje vrijeme gubi iz vida da postojanost prava traži postojanost morala. Zato i ne čudi da je nedostatak poslušnosti navika koja utiče na gubitak autoriteta norme. Istina, pravni poredak svakog sistema zahtijeva priznanje građanske moralnosti. Minimum sadržaja prirodnog prava zahtijeva da građanin shvati kakva bi bila svrha našeg bića ako ne bi bilo normi. Kakav je odnos između države i građanina, odnosno moralnosti i prava, potvrđuje Peti amandman Ustava SAD koji utvrđuje da nijedno lice ne može biti lišeno slobode i imovine bez odgovornosti poretka. Pri takvoj formulaciji, moralnost mora biti društvena praksa, jer moralnost utiče na prihvatanje norme. Međutim, i pri takvim slučajevima, može se uiočiti izopačenje morala, što sve daje za pravo običnom čovjeku da kaže da se nemar umnožava iz dana u dan. Ono što je vjekovima baštinila izvorna evropska civilizacija danas je negdje izmješteno, vjerovatno i zbog toga što neoliberalna ekonomija sebe smatra prihvaćenom zbog njene moralnosti i mudrosti kao opšteg dobra. Nažalost, ide se dotle da „etika“ liberalne ekonomije postaja javna etika nove moralnosti koja predstavlja javno dobro. Sve više je prisutan novi kategoričan imperativ- da pobijedi profit. Zanemarila se vjekovna spoznaja da jedino moral u sebi nosi ono što u čovjeku konstituiše čovječnost, i to je ono što sigurno definiše čovjeka. Sve je više onih koji ne žele da znaju da moralnost preoblikuje zakon. Odbiti poslušnost pozitivizmu znači odreći se svojstva umnog i slobodnog bića. Dakle, moralnost mora postojati „unutar institucije“ jer to zahtijeva ljudsko razumijevanje, pa stoga zakon mora da svojom dikcijom sadrži slobodu i pravo onoga koji traži takvu izreku. Očito, ako nema moralne dužnosti poštovanja zakona, nema čvršćeg uporišta u primjeni zakona. Ukoliko nema suda o moralnoj dužnosti, poštovanje zakona je izgubljeno do te mjere da ravnodušnosti poput „epidemije“ osvaja sve institucije društva. Nije novo ako se kaže da gdje nema moralnosti tu su sudski postupci glomazni, hladni, a pravda skupa. Ono što je fakat za današnje prilike jeste da poštovanje zakona nije vrlina, već ravnodušnost. Ono što nije plodno tle za moralnost i pravo jesu i svakodnevne izmjene, pa ne čudi što struka kaže da je nekad bolje ne mijenjati zakone, nego ih bez mjere inovirati. Nije naodmet podsjetiti da jasnoća zakona vodi ka moralnosti prava. Atmosfera razumnosti da pravo ne treba da zapovijeda daje posebnu notu moralnosti, bez koje nema potpune namjere poštovanja prava. Ukoliko nje nema, onda je neizbježan zaključak da „krivična odgovornost nije stigla ugled“. Mora se reći da unutrašnja moralnost prava nije „nešto pridodato“ ili nametnuto „kao uslov sam po sebi“. Za narod koji poštuje zakon Kant bi rekao da je to „društvo sastavljeno od moralnih ljudi“. Ukoliko zakon svojim autoritetom ne pribavi „dužnost važnosti“ teško da u njegovoj primjeni može i moralnost doći do izražaja. Mora postojati izražena zajednička volja kako moralnosti tako i prava kako bi bili „upereni protiv zla“.

Do nedavno, običaj je bio način poštovanja koji se doživljavao kao obavezujući. U moderno uređenoj državi pravni običaj je pokazatelj da sudija uzima običaj u obzir, jer on „leži u psihološkom mentalitetu, u osjećaju odgovornosti“. Otuda nije na odmet podsjetiti na onu poznatu da je „zakon samo mogućnost morala, ali i nemogućnost nemorala“, jer zakon može omogućiti moral, ali ga ne može iznuditi.

---