- Piše: Igor Ćulafić

Uspjeh ili nije, plasman fudbalera Sutjeske u drugo kolo kvalifikacija za Ligu šampiona bio je rezultat koji je analiziran prije i poslije evropske avanture aktuelnog prvaka Crne Gore. U svakom slučaju, pričalo, se, priča se i pričaće se. Javno i tajno, više javno nego tajno, i treba tako.

Gostovanje u Nikoziji, egzotičnoj turističkoj destinaciji, na revanš APOEL-u, prvaku Kipra, poraz i eliminacija, pamti se, prepričava se. Ne zbog rezultata, kakav god bio, a bio je poraz, ubjedljiv. Na kraju, realan odnos snaga dva tima, dvije strukture nacionalnih šampionata, možda. Čini se, makar jednako se prepričava tajno, ili malo više nego javno, još uvijek. Ali ne zbog same igre, rezultata, već zbog putnika namjernika, posebno pozvanog, samozvanog ili...

O putu, čarter letu, boravku u Nikoziji, priča se najviše tajno, u uskim krugovima, kafanama, među ljudima, u Nikšiću. Kažu neki, čudili se ljudi – takvi gosti nisu dolazili u Nikoziju, takav fudbalski klub još nisu imali priliku da ugoste, fudbalski klub sa „savjetnikom za duhovna pitanja“, doduše samozvanim i nezvaničnim, ali visokim gostom u toj delegaciji, pored eminentnih i zvaničnih. Kažu, priča poneko još uvijek i u Nikoziji – nekim mlađim tamošnjim, učinje se da viđoše samog episkopa Makarijosa, počivšeg, tvorca modernog Kipra kojeg je i sam Josip Broz primao u zvaničnu posjetu. Brzo shvatiše da je to samo „mantija u prolazu“, ne duhovnik pravi, posebno ne Makarijos. Ali, iako su na tren bili u zabludi, nije im za zamjeriti, mladi su. Ima kod nas i starijih, na funkciji, sa „fikcijom“.

Pa, pitaju se gordi Nikšićani, je li to njihov „Vojvoda”, žive li oni za klub iz Nikšića, pod Trebjesom, ili možda neko pravi neku svoju Barandu, ne onu ravnu, u Vojvodini, u opštini Opovo?! Mada, i ona ima svoju istoriju, dugu skoro tri vijeka. Možda onu što je i u Crnoj Gori proslavi serija „Vratiće se rode“. Jer, i ta Baranda iz pomenute serije, gle čuda, imala je fudbalski klub sa duhovnikom, pa je dobila i novog generalnog sekretara, izvjesnog Duška Krtolu, samozvanog preduzetnika u čijim je „kandžama“ bio i sam predsjednik mjesne zajednice, izvjesni Batrić. O, da, kakva koincidencija, jer Batrić je tako posebno ime svojstveno baš ljudima iz našeg, brdovitog kraja, slučajnost ili ne.

I baš u Nikšiću, a ja znam jednog, postoji mnogo ljudi, časnih, gordih, hrabrih, po imenu Batrić. I mnogo su bolji primjeri za život od Batrića iz Barande u seriji „Vratiće se rode”. Jer, Batrić u seriji „Vratiće se rode”, bio je svaštočina, negativan lik, prezent stvarnosti koju je pisac scenarija odlično uklopio. Batrić, iz te izmišljene Barande, kako je radio, tako je i završio, koliko je vrijedio toliko je i platio – sudile su mu crne gaćice. Njih je najviše volio. A trebalo je da završi jedan veliki posao – da nađe keš za projekat „nagužvavanja“ ravne Barande. Da je učini brdovitom, kamenitom, baš kakav je i naš Nikšić. I nije uspio, ni po scenariju. Ali, to je fikcija, scenario, nažalost, dobrim dijelom i stvarnost naša. Na žalost samozvanog savjetnika za duhovna pitanja u fudbalskom klubu, na samo jednom putovanju, istina egzotičnom. Na žalost još nekih, a na sreću mnogih pod Trebjesom, u Crnoj Gori, na sreću Vojvoda – Nikšić nije takva Baranda, niti je stvarna Baranda, uz svo poštovanje. I neće biti, jer više je našeg Batrića, što za obraz živi, i pravi je Vojvoda. Naš Nikšić je u brdovitoj Crnoj Gori, i teško će ga iko poravnati, ni po scenariju, ni u fikciji. Jer, taj je kamen tako gord, odvajkada, to je grad Svetog Vasilija Ostroškog, ne slučajno. Tu ne pomaže nikakva fikcija, nikakav scenario. Batrić, Veselin, Duško, Đoko, Sava, Radovan...sve su to naša imena. Nije fikcija.

P.S: Ne brani se Nikšić od Nikšićana, već od fikcije Nikšića. Iz srca i duše, bez loše namjere.

---