- Piše: Boško Vukićević

Najnovija „Afera stanovi“ na najslikoviti način prikazuje trulost i korumpiranost crnogorskih institucija, a pokazuje i zašto naše još uvijek pretpolitičko društvo i dalje nije zakoračilo putem demokratizacije. Prirodni su bijes, ogorčenost i zaprepašćenje kod običnih i slobodnih ljudi pri saznanju da mnogi režimski rukovodioci dobijaju drugi ili treći stan na poklon, dok na desetine hiljada domaćinstava žive kao podstanari, a na hiljade prosvjetnih radnika nema riješeno stambeno pitanje. Bahatost i nezasitost režimskih funkcionera obični građani plaćaju iz sopstvenih džepova, u svojstvu poreskih obveznika, u situaciji u kojoj mnogi od njih ne dobijaju stanove, iako na to imaju pravo, samo zato što su u nemilosti vlasti. Kleptokratska kasta samu sebe čašćava stanovima, dok se za liječenje bolesne djece pomoć prikuplja SMS-om, jer država za djecu nema para, i dok su mnogi praznih frižidera i skapavaju od gladi, jer od države nikad nijesu dobili ništa.

U brojnim slučajevima su povoljne stambene kredite i stanove dobili oni koji ih već imaju. Među njima su vrhovni državni tužilac Stanković, predsjednik Ustavnog suda Drašković, predsjednica Vrhovnog suda Medenica, ministri Vučinović i Purišić, i mnogi drugi. U svim ovim slučajevima je prekršen član 6. Odluke o načinu i kriterijumima za rješavanje stambenih potreba funkcionera iz 2014. godine, koji kaže da funkcioner ima pravo na ovu privilegiju samo ukoliko nema stan.

Nedavno je jednoglasno predložena i ponovo izabrana, ali protivustavno, „vječna“ predsjednica Vrhovnog suda Crne Gore Vesna Medenica izjavila da „sudije koje su plaćene samo 1.000 eura teško da mogu sačuvati moralnost i autonomiju“. Time je na direktan i nedvosmislen način crnogorsku javnost upoznala sa svojim mišljenjem da moralno i autonomno djelovanje sudija zavisi od novčanog iznosa koji primaju. Drugim riječima, Medenica je opovrgla mišljenje svih onih koji su smatrali da bi sudija po svojoj prirodi i izboru morao biti nepotkupljiv, slobodan i nezavisan, i istakla kako i za kategoriju kojoj pripada važi – „koliko para, toliko i muzike“. Suvišno je napominjati da bi samo ova skandalozna izjava, u moru sličnih, kojom vrhovni sudija otvoreno dovodi u pitanje moralnost i autonomiju kategorije kojoj pripada, bila dovoljna za podnošenje neopozive ostavke u bilo kojem civilizovanom društvu. Međutim, društvo u kojem osamnaest sudija jednoglasno donosi neustavnu odluku o produženju mandata vrhovnom sudiji sa takvim gledištima – daleko je od civilizovanih odnosa.

Vrhovni sudija potencira iznos plate kao parametar od kojeg zavisi moralnost sudije, dok se na drugoj strani postavlja pitanje: na koji način ničim zasluženo poklanjanje stanova utiče na slobodno i nezavisno djelovanje sudija i tužilaca – stanoprimaoca? Iako su mnogi od njih požurili da pojasne kako su „oni poklonjene stanove zaslužili“, i da se „ne može dovoditi u pitanje njihova profesionalnost i nezavisnost u odlukama“, teško se može povjerovati u takve tvrdnje. Samim tim što ih sumorna stvarnost demantuje: od mnogobrojnih kriminalnih afera koje su kao protagoniste imali same vrhove crnogorskog režima, gotovo nijedna nije imala prirodan i zadovoljavajući sudski epilog, a režimska kasta je ostala neokrnjena.

Možemo samo pretpostaviti kako se u većini slučajeva odražava nezavisnost, profesionalnost i pravičnost sudija stanoprimaoca, recimo, kada im pripadne slučaj suđenja nekom režimskom lopovu koji je opljačkao i ojadio društvo. Kako u takvim slučajevima postupa stanovima nagrađeni sudija? Pa, on prije bilo kakvog iznošenja dokaza o lopovluku režimlije konsultuje svoju bilježnicu, u kojoj su upisana imena lica odgovornih za ničim zasluženo dodjeljivanje stana njegovoj sudskoj visosti. Zatim utvrđuje da li je režimska lopurda u bilo kakvoj vezi, rođačkoj ili kumovskoj, sa „plemenitim“ darodavcima stanova. Ako jeste, za sudiju stanoprimaoca nikakvi dokazi o lopovluku lopurde ne važe i on se oslobađa po kratkom postupku.

Nekome može izgledati isuviše karikirana ovakva predstava rada sudija stanoprimaoca, ali nemam nikakve sumnje da je stanje na terenu upravo kao opisano. Istovjetan slučaj je i sa tužiocima koji dobijaju na poklon stanove. Kao i sa pripadnicima svih onih institucija koje bi po zakonu morale biti nezavisne od izvršne vlasti.

Naravno, darivanje stanova je samo jedan od metoda korupcije, koji omogućavaju diktatorskom režimu da čvrsto u svojim kandžama drži sve institucije koje bi po Ustavu morale biti slobodne i nezavisne. Podrazumijeva se, oni takve institucije i te kako koriste i za obračun sa političkim neistomišljenicima, sa onima koji ne dobijaju stanove na poklon od države, kao i sa onima kojima su prazni frižideri jer se nijesu prodali. Strastveno i nemilosrdno se tužioci i sudije stanoprimaoci obračunavaju sa takvim pojedincima, najčešće zaobilazeći zakone, pravo i pravdu u obračunima.

Kako je korumpiranost crnogorskih institucija svima pred očima, i kako ona presudno utiče na to da se naše društvo još uvijek ne nalazi ni u začetku demokratizacije, oslobađanje institucija jedan je od društvenih prioriteta. U oslobođenim institucijama moralnost i nezavisnost nekog sudije neće zavisiti od količine novca koju prima, niti će postojati mogućnost njegovog korumpiranja poklanjanjem stanova. Proces oslobađanja mora biti započet na ulici, svenarodnim protestima.

---