-Autor: Dubravka Stojanović

Uh. Teško je ovih dana bilo svima koji se bave naukom i obrazovanjem u Srbiji. Mislim, onima koji su pritom obdareni i dijelom mozga koji omogućava slobodno mišljenje. Jer, prvo se desilo da je najveći univerzitet u državi pao za više od 100 mjesta na Šangajskoj listi. Rektorka je rekla da to nije mnogo strašno, a onda je vlast našla i savršeno objašnjenje – jedan je matematičar otišao iz Srbije, prešao u tim Saudijske Arabije i – eto! Beogradski univerzitet je zbog njegovog transfera izgubio bodove, citiranost, rangiranost… Iskreno, ako je tako, onda stvarno nisam sigurna da uopšte i treba da imamo univerzitet. Jer ako on stvarno zavisi od citiranosti jednog naučnika, onda se nije imao rašta ni roditi.

Ali, to sad nije tema. Tema je ova vlast i sve što je sama o sebi rekla u ovoj najnovijoj epizodi. Pođimo od toga kako vlast vidi probleme. Jednostavno – pa problema i nema! Problem je samo u tome što je otišao Radenović. Iz toga slijedi i rješenje. Ponovo – jednostavno! Kao i u svakoj diktaturi. Pozovi Radenovića, daj mu laptop, može da dođe i na kafu. Otvori budžetsku liniju za Šangajsku, da se kupi to mjesto. Ko će to najbolje uraditi? Pa Siniša Mali! Em će on umjeti da kupi sve to što treba za Šangajsku, em ćemo lupiti šamar onima koji tvrde da mu je doktorat plagijat. Još kad to u autorskom tekstu potvrdi i sam Radenović, biće riješen i taj problem.

Ta „budžetska linija“ gađa još nekoliko muva. Rekao je predsjednik „sa tog razdjela treba plaćati one koji žele da pišu za Srbiju“. Dakle, kupićemo, pored Radenovića, još neke igrače, a izračunao je Šarčević da ih ima još 12! Jeste da su oni pobjegli iz Srbije, tačno je da rade na stranim univerzitetima. Ali, i to ćemo jednostavno: dajte im, kaže predsjednik, po 1.000-1.500 eura, pa nek svoje radove potpišu za nas, a ne za univerzitete na kojima stvarno rade, koji su im obezbijedili uslove, laboratorije, kabinete, laptope, klima uređaje… Predsjednik tako razumije nauku, kao navijač (igraš za Srbiju – pišeš za Srbiju), jer kako drugačije? A tako razumije i ugovore o radu – imaš ugovor na jednom univerzitetu, al' fejk potpišeš kao da si kod nas. Riješeno i to.

Problem je što „Brže, bolje, jače“ ne radi u nauci i obrazovanju. Doduše, može da se isplagira brže, da se zastraši jače. Ali, ono „bolje“ ne ide. Jer nauka i obrazovanje su direktno suprotni onome što je ova vlast. Prvo, u njima rezultati zavise od čitavog sistema, a ne od trenutne volje i hira. A ne zavise ni od toga da li je jedan čovjek potpisao za ovaj ili onaj tim. Zavise od strpljivog razvijanja složenog sistema, od dugog i mukotrpnog rada, od što složenije postavljenih pitanja i još kompleksnijih odgovora. Godinama se tu radi na jednoj knjizi, koja možde neće donijeti ni mnogo bodova niti razbiti indeks citiranosti, za koju niko neće napraviti konferenciju za štampu, niti ka njoj usmjeriti sve kamere. Ali se bez nje neće moći dalje u zahtjevnom i sporom procesu saznavanja.

Zato ova vlast toliko prezire nauku i obrazovanje. Radi se o uzajamno isključivim principima. Zato se u Srbiji iz budžeta za nauku odvaja svega 0,3 procenta (evropski prosjek je 2 odsto, u Švedskoj 3,3, Hrvatskoj i Sloveniji po 1), što je najniže u Evropi. Zato je još uvijek na snazi projektni ciklus iz 2010, što znači da nauka u Srbiji već skoro 10 godina radi na istim temama, dok u svijetu traje naučna revolucija. Zato novi Zakon o nauci izbacuje mlade istraživače s Univerziteta. Zato niko neće da rangira univerzitete u Srbiji. Zato su plagijati poželjan način ponašanja.

A, zato i predsjednik ismijeva elitu. Jer ko ozbiljno radi u nauci i na univerzitetu, suštinski ruši sistem jednostavnih pitanja i još jednostavnijih odgovora. Zato i jesu zaposleni na univerzitetima sve češća tema napada vlasti. Radenović je i to dobro razumio, pa je istakavši sebe, izvrijeđao sve druge zaposlene u nauci, nazvavši ih lenjivcima. Dobio je predsjednik tako priliku za smeč. Radenovića je iskoristio za svoju dubokoumnu dihotomiju između elite i plebsa. Kaže predsjednik ovako: „Ja sam profesoru ponudio kabinet, a on je rekao: šta će meni kabinet? To je čovjek koji je rođen u Gornjem Brestovcu i koji nije naučio na bogatstvo, koji nije naučio da radi u velikim kabinetima“.

Time je izgovorena suština vladajuće ideologije i političke prakse. Prvo, što je predsjednik taj koji rješava problem kabineta. Drugo, što je za predsjednika kabinet – bogatstvo. Treće, što se time podvlači ideja da ako je nauka prava, naša, njoj nisu ni potrebna ulaganja, kabineti i slična raskoš. I, na kraju, četvrto i najvažnije: što se kao ključni kvalitet odbjeglog pa vraćenog naučnika ističe da je rođen u Gornjem Brestovcu.

U predsjednikovom načinu mišljenja upravo je to garancija pripadnosti onom pravom narodu, onom u čije ime predsjednik i vlada, a ne onom njegovom izopačenom dijelu ograđenim nekakvim tramvajskim krugom. I nije taj egalitarizam samo retorička figura ili demagoški diskurs. Niti je to ni samo populističko ulagivanje. To je upravo ideološka suština, kojom se kaže da se napredak i razvoj, pa makar oni bili oličeni u tome da se neko rodio u gradu ili da misli da mu za nauku treba kabinet ili neka druga odgovarajuća prostorija, vide kao suprotnost onome što smo dubinski „mi“, kao odnarođivanje, gubljenje suštine, identiteta, otpadanje od srpstva, kao dekadencija.

Time je izražena suština ideologije koju je Dobrica Ćosić efektno izrazio u formulaciji „zaostalost kao prednost“, jer samo u zaostalosti mi možemo da ostanemo svoji, rasterećeni od kitnjastih i lažnih ukrasa razvijenog svijeta. To je ideologija u kojoj dominira strah od bilo kakve promjene i svakog napretka. S takvom ideologijom ne samo nauka i univerzitet, nego i cijela Srbija mogu mirno da spuste roletne.

Peščanik.net