-Piše: Vojislav Bulatović

Riječ u naslovu, na prvi pogled, zazvučaće kao greška, ali nije. Opštepoznata riječ etatizam (etat - država) malo je (za jedno slovo) izmijenjena da bi dobila nešto drugačije značenje, bliže našoj tranzicijskoj realnosti. U prošlom vijeku kada smo „gradili socijalizam” (ovo je zvanična terminologija), riječ etatizam samo je u poratnom periodu bila primjerena društvenopolitičkim prilikama, dok je kasnije (od šezdesetih godina) bila neka vrsta mete ideologa samoupravnog (decentralizovanog) društvenog uređenja. Etatizam kao dominantnu moć države u svim oblastima društva valjalo je ograničiti u korist samoupravne demokratije. (Druge socijalističke zemlje stajale su čvrsto na pozicijama etatizma pa su te režime na Zapadu klasirali kao totalitarne (državna moć prožima sve društvene procese).

Tranzicijski proces na jugo-prostoru, koji znači „razgradnju” socijalizma i „implementaciju zapadnih vrijednosti” (ovo je takođe, zvanična terminologija) opet se suočava sa nekom varijantom etatizma. Dok je onaj socijalistički sva dobra i sve procese (u ime radnog naroda) stavio pod državnu kontrolu, ovaj tranzicijski, implementirajući zapadne vrijednosti, sve to isto redistribuira, usmjerava, procesuira sredstvima državne politike prema različitim društvenim subjektima što za rezultat ima novu klasno-slojnu strukturu. Tu ulogu naša država je, prema ocjenama dijela javnosti (dijela naroda), obavila pomažući se devizom „država to sam ja” ili drugačije rečeno „eto - ti!” pa otuda ova mala korekcija u riječi etatizam. Protivnici takve uloge države, koja svoju moć arbitrarno koristi u „izgradnji” novog društva reaguju već duže vrijeme. Prošao je talas uličnih šetnji gdje su istaknuti oštri zahtjevi da državne institucije budu na usluzi građanima, a ne da budu „zarobljene” od strane interesnih grupa u državnom aparatu i partiji na vlasti. Na ove proteste predstavnici vlasti reagovali su „stabilno” i proračunato. Vlast može da ima političke koristi od njih time što dobija priliku da nezadovoljnike izvuče na vidjelo, da ih ocijeni i procijeni u odnosu na one koji ne reaguju na taj način. Vlast je, svo vrijeme, kao što rekosmo, demonstrirala sigurnost i stabilnost uprkos raznim aferama o kojima ovdje neću govoriti, jer su dovoljno poznate javnosti.

Nezadovoljni građani, opozicija, NVO i dio medija postavljaju pitanje demokratskog identiteta vlasti, jer ona pokazuje jake znake otuđenosti od građana. To nije novo pitanje čak i u zemljama sa dugom demokratskom tradicijom. (Ako posmatramo političke borbe u Americi i Engleskoj vidjećemo da demokratija nije kao kuhinjski recept, već uvijek konkretno odmjeravanje političkih snaga i opcija).

Logičan odgovor za traženje pravog puta uvijek vodi prema izvoru suvereniteta - narodu. On je taj koji mora obuzdavati svoju vlast. Građanska demokratija ima ustavno zagarantovani mehanizam podjele vlasti koje bi morale da se uzajamno ograničavaju i kontrolišu tendencije ka neustavnoj dominaciji ili zloupotrebama ovlašćenja. (Vrhovni sud Engleske je nedavnom presudom protiv premijerovog suspendovanja parlamenta pokazao šta znači ta podjela). Sve kritike nezadovoljne javnosti ukazuju na to da taj važan mehanizam ne funkcioniše kod nas, jer je paralisan partijskim nadzorom vladajućeg bloka, a on se ne može kontrolisati, jer naše društvo nema potreban demokratski kapacitet da to sprovede. Izbori, do sada, nisu bili taj put. Opozicija pokazuje znake zamora i skepticizma, naročito posle javno saopštenih stavova zvaničnika međunarodne zajednice da je Crna Gora na dobrom putu, ali da treba poraziti snage koje su antinatovske i proruske. Jasno je da je to podrška politici sadašnje vlasti. Kad je u pitanju demokratski proces, onda je to problem u našoj kući. A taj problem analiziraju i prezentuju javnosti ozbiljno, analitički i multidisciplinarno nevladin sektor, novinari istraživači i mediji. Vlast ih doživljava kao podršku opoziciji što je tačno samo utoliko ukoliko i opozicija sagledava probleme na identičan način. Nevladin sektor se prije svega obraća građanima i onoj javnosti koja traži odgovornu administraciju i državno vođstvo, a ne birokratiju koja zavodi red među građanima.

Iz NVO sektora stižu dokazi da se institucije sistema,,uvezuju“ radi usklađenog djelovanja po političkoj matrici čime urušavaju svoju ustavom datu autonomiju. Djelatnici NVO sektora, kao i novinari profesionalci, nemaju imunitet izabranih predstavnika naroda i samim tim imaju rizičnu poziciju u vršenju svoje društveno odgovorne misije. Povezivanje ometanja politike sa ometanjem pravde nije umjesno, jer ometanje neke politike vodi u drugu politiku, a ometanje pravde u bezakonje!

---