-Autor: Ljubomir Živkov

Marina Abramović koja je svojevremeno utekla iz tamnice umjetnosti, iz mrske socijalističke Jugoslavije, vratila se u kapitalističku Srbiju, a preporođena otadžbina primila ju je na velika vrata: na raspolaganju joj je čitav muzej i vascijelo jedno godišnje doba.

Svjetski poznatu umjetnicu, koja je naše nesrećne gore list, pozvala je lično predsjednica naše vlade, mora da mi je promaklo koga je Golda Meir, koristeći svoj šarm i moć, nagovorila da zemljacima u matici prikaže svoju umjetnost, i koji je odmetnuti Britanac na poziv Margaret Tačer bio pozvan da se pokaže pred ostrvskom publikom; građanka Brnabić, ohrabrena možda i uspješnim vrbovanjem Biljane Srbljanović (da se profesorka FDU upiše u stvaralačku sekciju Vlade), okomila se na još slavnije ime, i gle, lijepa riječ, lijep muzej, lijepa zemlja u kojoj građani imaju sve što poželjeti mogu – i umjetnica je odobrila da se njeni radovi izlože u Muzeju savremene umjetnosti.

Za ovaj praznik kulture Vlada je potrošila barem 78 miliona dinara, što će reći da je posegla i za novcem poteklim od onih koji do kraja svog vijeka neće doći u Beograd, ili neće doći na izložbu, da, ali ovo je svjetski priznato ime, i naši građani nemaju potrebe da lete u Njujork, ni da se voze do Firence ili Beča, nego ih predsjednica Vlade časti dovodeći im najsavremeniju umjetnost na noge.

Ne znam koliki dio državnog novca odlazi na transport umjetnina, koliko na mašineriju potrebnu da se svestrano postignuće gošće ispolji, ne znam ni je li potonja došla kod nas dobrotvorno, neprofitno, ili će i sama, htjela ne htjela, nešto zaraditi (mahom je ponavljala kliše o djetinjstvu koje je upropastio kleti socijalizam), u bespuću interneta negdje sam nabasao i na trista hiljada eura potrebnih da se kupe aparati i alati bez kojih umjetnosti M. A. nema, preslavna, kako bi mladež kazala, Srpkinja očito ne dovozi svu neophodnu skalameriju, kao što na primjer Fil Kolins dovozi svoje ozvučenje, miksete, reflektore, ton majstore i ostalo. Ne znam da li tih trista hiljada pripadaju još neprežaljenoj polovini već pomenute polovine milijarde eura, ili su to zasebni novci, ali se sa izdatkom, koliki god bio, niukoliko ne slažem, ne odobravam ga: u okv. sv. mogućnosti mu se, a to je ovdje, baš protivim.

Ali se ja svemu protivim.

1. Da je umjetnica rođena samo u Temišvaru, i da joj je prezime Abramesku, nipošto ne bi dobila ovo što joj je podastro Beograd, sve i da je, kao Rumunka, zaslužila planetarnu slavu: izvođačica je upala u mrežu naše vlastele koja svuda po kugli zemaljskoj vija slavne Srbe, mrtve ili žive, potrošeni su mudraci iz NASA-e, iz Tesle se izvuklo i recikliralo sve što se moglo, preuspješni (prigrlio sam, vidite, savremeni maternji jezik) matematičar Stojan, odlikovan laptopom, vraćen je u zemlju Postanja, plačite Arabljani, košarkaši, pak, nisu uzeli zlato i medalje nisu pješke odnijete na Kosovo, Đoković nije osvojio US open, daj Marinu!

2. Država nepokolebljivo vjeruje u reklamu, i neodustajno se opija veličinom, šampionstvom, sve to hoće da navede na svoju upropašćenu vodenicu i sve umjetnike, naučnike i sportiste spremna je da upotrebi kao dokaz da joj stanovništvo živi u blagostanju. Za svoj zamysel ne pita šta košta, nju zapravo ništa i ne košta, ekipa koja je milijarde (naše) potrošila na ono što ona smatra mamcem za lakovjerne turiste, da odasvud pohrle u Beograd gdje će trošiti hiljadu eura dnevno, zašto bi škrtarila kad je u pitanju umjetnost Srpkinje koja, eto, pristaje da dođe u Srbiju, a bila je u ovom stoljeću pozivana i dosad nije došla. (Umjetnicu je Crna Gora, koju takođe smatra svojom postojbinom, obasula ordenjem, ali zašto bi nam to smetalo, ako znamo da su Crnogorci mi!)

3. Zašto je sada poziv prihvaćen? Zato što je Muzej savremene umjetnosti opet oživio, ili zato što ga je u svečani ponovni opticaj pustila baš ova družina? Da li gošću, ili povratnicu, uopšte zanima zajednica kojoj predstavlja svoje životno djelo, da li se raspitala kako živi prosječan posjetilac njene izložbe i kako, pogotovo, žive milioni građana Srbije koji se neće ukazati u Muzeju, iako će izložba trajati do proljeća?

4. Ako umjetnici nije važno ko ju je pozvao, i kako se njezin domaćin ophodi prema podanicima, zašto bi mene zanimala puka njena umješnost i umjetnost? Neću da me privuče, iako znam da je pred tim stvaralaštvom Njujork višekratno padao u nesvijest! Po cijenu da si uskratim nešto što bi me uzbudilo, prosvijetlilo, nadahnulo i obogatilo, neću da idem na izložbu – ne mogu svoj iskreni protest ničim drugim da potkrijepim.

5. Da. U nakani da se prikaže boljom no što jeste, država je i inače umjela da troši novac stanovništva na honorare estradnih zvijezda, pa ti velikani pjevaju na trgovima, a sirotinja cupka u ritmu srpske bosanove i besplatno čeka novu godinu u kojoj će joj biti još gore nego u staroj, ali ovdje nemamo čak ni taj slučaj! Nije Vlada potrošila sedamdeset osam miliona da namiri sve troškove izložbe, pa da onda besplatno otvori dveri ljubiteljima kulture, ne, za izložbu se prodaju karte koje koštaju šesto dinara, a popust imaju neki staleži prema kojima je država tobože bolećiva (trudnice, penzioneri i sl.), radi se, znači, o dvostrukom finansiranju, koliko će ko biti na kraju dobar, ili razočaran, nećemo nikad ni znati; oprema vrijedna trista hiljada eura ostaće Muzeju, ali mu kraj najbolje volje neće baš cijela biti potrebna, pa će, čitam, višak biti razdijeljen drugim kulturnim ustanovama koje takve drangulije baš jedva i čekaju, hvala, znači, i za te darove, i Brnabićevoj i Abramovićevoj.

Peščanik.net

---