- Autor: Sanja Hajdukov

„Vrijeme je da promijenim posao i napredujem u karijeri“, napunivši pedeset godina reče moja kuma.

Gledajući je u čudu velim: „Zar misliš da ćeš naći bolji posao od ovoga?“

„O da, kako da ne“, odgovori i za mjesec-dva se javi sa novog, bolje plaćenog i po svemu boljeg posla.

„Prezadovoljna sam“, reče. „Kolektiv je divan, uslovi odlični, osjećam se ispunjeno“.

Ona živi u Švedskoj i na moje konstantno čuđenje objasni mi kako su žene u pedesetim zapravo najpoželjniji zaposlenici. Žena je tad samosvjesna, oslobođena potrebe za radikalnim promjenama u obrazovanju, porodičnom statusu, ako je rađala i ta djeca su do njene pedesete stasala, dakle, žena je tada stabilna, i dalje puna energije i spremna da se zrelo posveti poslu.

Već od četrdesete ne pomišljam ni da predam dokumenta na neki konkurs, jer je sve preko 35 godina po BiH aršinima prestarilo za nove početke.

Poznato je da je u BiH izražena rodno zasnovana diskriminacija na radu. Žene se često tretiraju kao poželjni zaposlenici samo kad su mlade (pa i zgodne). Paradoksalno je da se za posao traži mlada žena, ali istovremeno nije poželjna kao zaposlenik u svojoj punoj fertilnoj fazi. Znamo da žene često zbog trudnoće dobijaju otkaz. Mladim ženama se teško daje prilika za napredovanje u karijeri, jer nemaju iskustva. Već nakon 35 godine se smatra starom za posao. Paradoskalno je onda da žena dužim školovanjem sebi zapravo umanjuje šanse za posao.

Kada i kako žena koja ima ambicije da radi, napreduje i porađa se može to i da uklopi u BiH model? I da li taj model postoji, ili je to sve izgovor za primanje isključivo putem rodbinskih i stranačkih veza. I koliko karijera žene u ovakvim uslovima može da traje?

Nije rijetko da poslodavac objavi oglas: traži se djevojka za rad u butiku/kafiću/kladionici do 25 godina starosti. Takođe, na atraktivnijim pozicijama poslodavac odbija da zaposli mladu djevojku uz obrazloženje da je premlada i da neće imati autoritet u odnosu na druge zaposlene. Ili, da li smo i kada čuli da se zaposlila žena od 50 godina zbog svojih kvalifikacija i iskustva, a da to nije Švedska, nego BiH? Nedavno se u mom gradu pojavio oglas u kojem poznata firma traži direktora, ali da je muškarac i da nema preko 35 godina.

Istovremeno, mi želimo da povećamo broj žena na rukovodećim pozicijama, u vrhovima političkih stranaka, govori se da žena to može i treba. Priča se, nikada kao sad o tradicionalnim porodičnim vrijednostima, da žena treba da se odlučuje da rađa, ne samo jedno nego više djece.

Davno sam imala šeficu Amerikanku u njenim ranim četrdesetim. Imala je troje djece, bila doktor nauka, putovala po svijetu i bila angažovana na više projekata.

Kako je uspjela sve to do 40? Objasnila mi je tada da se udala sa 18, rodila i donekle podigla djecu do 30. Muž je radio i izdržavao ih. Sa 30 je upisala fakultet i u periodu od 10 godina odbranila disertaciju, školovala djecu, putovala.

Zapravo, u sređenim društvima je sve prihvatljivo i sve ostvarivo. Nije problem u godinama, nego u stepenu razvijenosti društva.

U zemlji kao što je naša, nisu samo stropovi stakleni kada je žensko napredovanje u pitanju, nego su i podovi skliski. Za ženu koja osjeća da može više život postaje lavirint, borba sa stalnim preprekama, žongliranje u pokušaju da preskoči preponu vezanih nogu.

Već godinama na svim univerzitetima u BiH u prosjeku diplomira više žena nego muškaraca. Zar nije neobično da kasnije ne vidimo taj prosjek u poslovnoj realizaciji?

Nije skriveno da se mladoj ženi na razgovoru za posao posao postavlja pitanje da li ima namjeru da se porađa, ili ukoliko ima djecu, da li je završila s rađanjem. Govori se o slučajevima gdje žene prilikom zapošljavanja potpisuju izjavu u kojoj stoji da se u naredne tri godine neće odlučiti na rađanje djeteta. Kad završi fakultet i traži posao, krene ne intervuje gdje je pitaju da li želi da se ostvaruje kao majka, bilo šta da odluči, nekako će je gristi savjest da je nekog izdala. Ili poslodavca, ako se porodi, ili sebe ako od toga odustane.

I dok se oko sebe okrene, rađala ne rađala, studirala ili ne studirala, ona će zapravo imati presudnih 35... I svi će reći: „Kasno je sad! Tražimo nešto mlađe!“

A za šta mlađe, ako ćemo iskreno? I koliko zapravo u našim uslovima može da traje ženska karijera?

Uvijek zakasnila, uvijek nečim sputana, uvijek manje plaćena od muškarca, žena, pored svih obaveza treba da se kontinuirano bori za jednakost u onim segmentima života gdje muškarci imaju zagarantovana prava.

I šta onda preostaje ženama koje žele i karijeru i napredovanje i djecu? I možda ne samo jedno dijete. I koje su eto zakasnile da primijene taktiku moje šefice: rađaj dok si mlada, školovaćeš se kasnije. Ostaje joj najbolje od svih rješenja, al' kojeg se kasno sjetimo i na koje nas malo ohrabruju – preduzetništvo.

Da li je samozapošljavanje zapravo jedina opcija za ženu koja želi porodicu i karijeru? Da, jer preduzetnička sloboda jedina pruža šansu ženi da sama kreira svoja pravila. Preduzetništvo daje ženi inspiraciju i moć da odlučuje šta je kasno, čemu je vakat, a čemu nije vrijeme.

Uhljebljavanje rođaka i političkih sledbenika u javna preduzeća usluga je preduzetnicama jer nam ostaju zapravo najbolji zaposlenici. I kuća na zdravim temeljima. Iskoristimo ovo, jer šta je žena, nego pametan čovjek.

(Al Jazeera)