-Piše: Željko Kosović

Jedan od najvećih problema crnogorskog društva predstavlja radna snaga. Već je taj problem veoma zastupljen, a u narednih nekoliko godina biće još veći i teško da ćemo na ovaj način uspjeti da to riješimo.

Ako analize pokazuju da više od polovine mladih ljudi svoju budućnost ne vidi u Crnoj Gori, to pokazuje da se trenutna politika ne odvija u pravom smjeru. Prvi osnovni problem crnogorskog društva predstavljaju jako mali lični dohodci, minimalac iznosi oko 220 eura. Prema zvaničnim podacima, minimalna potrošačka korpa za četvoročlanu porodicu iznosi oko 600 eura, što znači da se s dvije minimalne plate ne pokrivaju ni osnovne potrebe za život četvoročlane porodice.

Iz dosadašnjeg iskustva, za „normalan život” moje petočlane porodice potrebno je otprilike oko 1.500 eura mjesečno. Naravno, tu nisu uračunati troškovi održavanja (automobila, stambenog prostora, dječijih vanškolskih aktivnosti, odmora i sl.). Veliki broj penzionera živi od penzije koja je manja od 200 eura, oni su u stanju socijalne nužde, a iz „ponosa” nijesu spremni da se požale na svoj način življenja. Naročito zabrinjava odnos ljudi koji su plaćeni da bi se bavili ovim problemima (kao da te probleme treba neko drugi da rješava, a ne oni koji su za to plaćeni od istog tog naroda).

Moram da spomenem i školstvo koje se i samo okrenulo „kapitalu”, a ne realnim potrebama tržišta. Naime, u zemlji gdje su milioni, a možda i milijarde eura iznesene u poslovima građevinarstva (naravno turizam, ugostiteljstvo i sl.), a za te i slične poslove koji donose dnevnice oko 30 eura nismo uopšte stvarali kadrove. Smatram da je jedini način da se spasimo sigurnog sunovrata radne snage, a sa tim i privrede sagledavanje realne potrebe kako radnika tako i privrede.

Iz opširnog uvodnog dijela proizilazi da realna plata ispod 800 eura nema smisla za odvijanje normalnog života u Crnoj Gori. Da bismo došli do ovih primanja, moramo rasteretiti privredu, a naročito mala i srednja preduzeća (koja su trenutno nosioci realne privrede) enormnih nameta koje propisuje država, a to su porezi i doprinosi koji iznose 70 odsto od neto primanja zaposlenog i naravno PDV-a koji iznosi 21 odsto. Pa tako za preduzeće čiji su izdaci za plate 10. 000 eura mora da odvoji dodatnih 7.000 eura za poreze i doprinose i naravno to mora biti zarađeni novac (sve ovo pod uslovom da preduzeće posluje s dobitkom), na 17. 000 mora platiti PDV 21 odsto što iznosi 3. 570 eura. Na osnovu ove računice, dolazimo do podatka da su ukupna izdvajanja preduzeća za plate 20. 570 eura.

Dodatni problem čini sivo tržište i nespremnost države da se suoči s njim. Iz gore pomenutog se lako može zaključiti da je najveći dio privrede, ali i građana prinuđen da se „snalazi” jer nisu u mogućnosti da servisiraju ni osnovne rashode kako preduzeća tako i života.

Termin „snalaženje” datira iz naše novije istorije, a došao je s aktuelnom vlašću. Snalaženje znači krađa, prevara i sve ono što se radi da bi se ostvarila neka materijalna dobit. Da li slučajno ili namjerno, ne znam, ali znam da aktuelna vlast to odlično koristi za razne predizborne manipulacije. Najbolji pokazatelj je dug domaćinstava za električnu energiju koji iznosi preko 130 miliona eura. Kreditna zaduženja građana su 1,12 milijardi eura ili 5.400 eura po zaposlenom, što su minimalna primanja za dvije godine.

Hitno moramo sjesti i tražiti adekvatna rješenja za trenutnu situaciju. Predlog je: 1) povećanje minimalne plate na 800 eura; 2) smanjenje poreza i doprinosa na 30 odsto od neto zarade; 3) smanjenje PDV-a na 14 odsto;4) ukidanje povlastica za sve privredne djelatnosti (hoteli 4+ zvjezdica, kondo hoteli i sl); 5) sprovođenje zakona o porijeklu imovine; 6) najmanja penzija 300 eura i možda najvažnije- 7) odlučna i sveobuhvatna borba protiv sive ekonomije.

---