- Piše: Nikola Ivanović
Vijek jednog čovjeka ne znači skoro ništa pri sprovođenju nekih dugoročnih duhovnih i političkih zadataka i ciljeva. Prećutana istina postaje otrovna kao i ova koja slijedi. Od Triglava pa do Đevđelije prvo načelo drobljenja Jugoslavije svodilo se na strategiju stvaranja antisrpskog raspoloženja, koje je najlakše išlo u Hrvatskoj, a najteže u Crnoj Gori. Veliko iznenađenje za mnoge bilo je sijanje podozrenja prema Srbima u Crnoj Gori koji su isključeni iz institucija sistema. Markirani su kao opasnost za državu. Kao da se pokretački zamajac hrvatske političke misli, čiji je rodonačelnik bio
Ante Starčević, preselio u moju Crnu Goru. Da bi se zamajac importovao trebalo je uraditi određenu pripremu, kako bi Crnogorci izgledali kao neki drugi narod. Ne tumači se stvarnost, nego se ona kreira. A kreiranje je počelo otkrivanjem novih korijena, novog jezika i nove crkve.
Teško je vjerovati da će antisrpstvo u Crnoj Gori ožiliti, jer joj to ne dozvoljava DNK, tim prije što se antisrpstvo oslanja na istorijski potvrđene neprijatelje i Crne Gore i Srbije. Malo sjutra (malo morgen), kako bi rekao kidnapovani i prodati predsjednik na Vidovdan, koji počiva ispod lipe u Požarevcu.
Čime smo se nekad dičili danas se toga odričemo. Odricanje od vrednosnog sistema, koji je obezbjeđivao vitalnost male države kroz vjekove, ne može danas da bude tema opšteg, društvenog značaja, ali može bitka za navodno ugroženi identitet.
Mali vremeplov i vraćanje na knjige dr
Đoka Slijepčevića koji se bavio i fizičkim i duhovnim ustaškim genocidom nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvi udar NDH je bio na maternji jezik i Srpsku pravoslavnu crkvu, imenujući je kao „Hrvatska pravoslavna crkva.”
„I za Vatikan i za NDH važno je da će Hrvatska pravoslavna crkva moći utirati put ka Uniji s Rimom i ako bude aktivno radila pomagaće pohrvaćenje Srba”. (dr Đoko Slijepčević: „Jugoslavija uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata”, str. 719, Minhen 1978).
Zbog organizovanja bjekstva od sebe i nekih istorijskih paralela imam pravo na lični stav. „Reći ljudima istinu koju ne žele da čuju,jeste izraz ljudske slobode” (
Džordž Orvel).
Bojim se da čitava presija prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a posebno promovisanje tzv. crnogorske pravoslavne crkve kao odlivka one hrvatske za NDH ide naruku i može biti podsticaj jednoj davnašnjoj ideji, kako bi obnovljena država bila kapija kroz koju bi Unija duboko ušla u srpske zemlje Balkana. Poznato je i neznavenima da autokefalna crkva mora prvo biti crkva, a ne „nevladina organizacija.”
Ne znam da li postoji primjer u Vaseljeni da sekularna država priprema zakon o formiranju crkve. I još da hramovi pripadaju sekularnoj državi. Amin! Vratimo se naslovu teksta „Kapija”. Naime, davne 1622. godine papa
Grgur Petnaesti osnovao je u Rimu „Congregatio ad propagandum fidem“ ustanovu iz koje će se u narednim vjekovima širiti katolička vjera među pravoslavnima u ruskim, srpskim i grčkim zemljama, držeći se načela - „ako je dozvoljena svrha, dozvoljena su i sredstva”.
Polovinom sedamnaestog vijeka tom naumu uspješno se suprotstavio
Stojan Jovanović iz Mrkonjića (
Sveti Vasilije, slava mu i milost), kada su se islam i katoličanstvo borili za duše ljudi. Tada, preko cetinjskog uticajnog sveštenog lica, imamo pokušaj unijaćenja, o čemu svjedoči roman „So zemlji”
Ljiljane Habjanović Đurović. Mitropolit cetinjski izjavljuje svoju bezuslovnu pokornost i poslušnost papi, (str, 232). Dok ovo bilježim, prisjećam se nekih čudnih slučajnosti. Duh Slavonije opet se pronio Podgoricom zahvaljujući vinskoj fešti, baš na dan Osmog kongresa. Imamo medijsko eksponiranje Barske biskupije u feljtonistici, gdje se naglašava postojanje Barske biskupije preko devet vjekova „i ta duga tradicija obavezuje na odgovaran odnos”, upozorava akademik DANU. Uslijedio je odlazak našeg prvog parlamentarca u Vatikan, gdje je bilo medijskog okapavanja, sreo se, nije se sreo sa papom („Pinki je vidio Tita”).
A što se tiče crnogorsko-srpskih odnosa, bez obzira na sve potencirane razlike i zavade one sve više blijede. Imamo istorijsku pouku. Da genetika ima značajnu ulogu na politiku pokazuje 1914. godina u vrijeme najveće zavađenosti dvije srpske države zbog bečkog montiranja zavade preko programirane „bombaške afere.” Zbog napada na Srbiju mala Crna Gora objavila je rat Imperiji.
(Autor je bivši direktor i glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)