- Piše: Tomica A. Milović

Veliki engleski pjesnik Džon Milton (1608-1674), u svom religioznom epu „Izgubljeni raj“, opisujući Satanu i njegovu borbu protiv Boga, konstatuje: „Dostojno je vladati, makar i u Paklu“. Ove riječi izgovara sam Satana, pokazujući tako koliko je vlast đavolja voćka. I koliko, kada se zagrize, truje sve-i um i razum i dušu. Smješta ih u tamnicu, u odaju iz koje izlaska nema. Bez grdnih jada, bez slomivrata.

Da li je Miltonov Satana u pravu, slikovito, evo više od 30 godina, pokazuje crnogorska vlast. Njena tehnologija vladanja dostigla je vrhunac procvata nedavnim usvajanjem Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Tim ozakonjenim bezakonjem taj režim je pokazao da radi po zavjetu i zakletvi datima ne Bogu, ne narodu, ne dobrom običaju i moralu, ne nikakvoj božijoj ili zemaljskoj svetinji, već samom đavolu.

Od kada je donijet, o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti mnogo se govori i piše, ukazuje na njegovu diskriminatorsku i antipravnu, antiobičajnu i antimoralnu dimenziju. Na njegovu nepravednost, nepravičnost, neistinitost, neslobodu. Zato ovdje ne bih dalje o tome. Postaviću samo nekoliko pitanja: Da li je moguće ozakoniti bezakonje, i to onda nazvati zakonom? Da li takav „zakon“ može postati izvor prava u bilo kojoj normalnoj državi? Čemu vodi pravno normiranje svega što vlasti na pamet padne? Može li pravni poredak „progutati“ ozakonjeno bezakonje? Da li je, na primjer, moguće, ozakoniti nečiju ideju da se nevinom čovjeku oduzme život? I da li bi takva ideja predstavljala odluku uma i razuma, ili bezumlja i nerazuma? Pameti, ili „ćudi otrovane“?!

Prije nastanka prava, glavne društvene norme bile su običaj i moral. Običaj je tretiran kao neka vrsta „pravnog običaja“. On je opstajao, ne na državnoj prinudi, već na društvenoj svijesti. To znači da je za nepoštovanje „pravnog običaja“ sankcija bila-društveni prezir. Isto je i sa moralom, normom koja je neraskidivo vezana s pravom. Može se reći da su moralne norme, u ogromnoj mjeri istovremeno i pravne. Pravo ih je usvojilo i prisvojilo kao svoje. Time je pravni poredak postao plemenitiji, sa dvostrukom sankcijom prema onima koji taj poredak ne poštuju: 1.griža savjesti i spoljna, moralna osuda; 2.redovna sredstva prinude kojim represivni državni aparat raspolaže. Onaj pravni akt (zakon), koji vrijeđa osnovna moralna načela, u suštini je nepravni, nezakoniti akt. To je glogov kolac u sveukupni civilizacijski, a ne samo u pravni organizam. Kao takav, on sam sebe samorazara i davi, sam sebe „jede i kastiga“, kako to čini ovaj Zakon o slobodi vjeroispovijesti i uvjerenja.

U jednoj TV debati, izvjesni Branislav Radulović, koji se pohvali i da je doktor pravnih nauka, saopšti da je pravo „duboka voda“. Do kraja emisije nijesam odgonetnuo šta je, po Raduloviću, suština citirane metafore. Shvatio sam da Radulović pokušava da odbrani „ozakonjeno bezakonje“ o slobodi vjeroispovijesti. Podržava i poziv državnih organa mitropoliji na nekakav dijalog. O čemu dijalog, gospodine Raduloviću? O načinu primjene zakona!? Pa gdje to „doktorira“ ovakav stav? Od kada se zna za pisane zakone, oni se, nakon što budu donijeti, moraju dosledno primjenjivati. Bez pardona i konsultacije s bilo kim. Tako mora biti i u slučaju ovog zakonskog bezakonja, ovog pravnog strašila. Ili to strašilo, što hitnije, ukloniti iz pravnog poretka Crne Gore.

Pravo kao „duboka voda“ treba da bude bunar čiste, a ne mutne vode. Bunar gdje će plivati istina, pravda, sloboda... I gdje će zakon, a ne bezakonje, biti izvor prava. Gdje ćemo ljubavi i dobru, a ne mržnji i zlu, gledati pravo u oči.

---