- Piše: Krsto J. Pejović

Nije novo ako se kaže da „nada počinje vjerom“. Takođe, nije novo i ako se kaže da zakoni moraju odgovarati nekom opštem pravilu, a znano je i da parlament nije „politički Adam“. Čitajući Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, čovjek i prosječnog pravnog obrazovanja nema povjerenja u respektabilnost ideje o slobodi vjeroispovijesti. Dakle, ovaj zakon nema argumentovanih dokaza, niti se za sve norme može reći da su dovoljno osmišljene, naprotiv ima izreka koje nijesu ni za površno razmišljanje. Moguće da je to tako s obzirom na to da živimo u doba neolibelarne ekonomije i globalizma (kome vidimo da i Tramp okreće leđa). Određene norme sadrže rješenja koja su bez vjerskih osjećanja. Odbaciti i ugasiti dušu Mitropoliji crnogorsko-primorskoj znači odreći se istorije i svijesti o svetosavlju. Bez Mitropolije crnogorsko-primorske Crna Gora je isto što i etika bez morala. Stiče se utisak da su kodifikatori zakona zaboravili da je religija poznavanje svih obaveza kao božijih zapovijesti, da je religija „stav koji predstavlja vrijednost“. Dakle, zakon ne daje prostor suverenitetu vjere, odnosno religije. U okviru crkve pravi se vjerski život, jer je to suverenitet Boga, i tu mjesta nema za bilo kakve improvizacije. Inače, pojam svijesti o svetosavlju i Mitropoliji crnogorsko- primorskoj zapečaćen je u jeziku naroda svetorodne loze Petrovića, u njihovoj istoriji i tradiciji. Otuda, ne bez razloga, da se zaključiti da su litije moralne dužnosti i da su te dužnosti Božije zapovijesti. Autor ovog teksta, po vokaciji diplomirani pravnik, ima slobode da sebi donekle da za pravo da kaže da oni koji se bave crkvenim pravom treba da „pođu“ bar od etimološkog značenja riječi Bog. I to ne mora biti neko veliko saznanje. Tačno je da nema idealnih zakona ni idealnih vremena. Zato bi autor teksta bio nepravedan prema svojoj profesiji i struci ako ne bi kazao da zakon ne samo mora da se sazna, već i poštuje, ali zakon koji ne „dira“ čovjekova vjerska osjećanja. Čitajući ovaj zakon stiče se utisak da je „teorija prava suočena sa teškoćama, pa se čovjek pita da li zakon ima za cilj da se protivi Mitropoliji crnogorsko- primorskoj, jer ovim tekstom nije izgrađen ni institut pravednosti i pravde, pa ne čudi da zakonska definicija slobode misli, odnosno vjeroispovijesti ide u suprotnom pravcu. Stoga su izmjene i dopune ovog zakona neophodne, jer zakon mora da koegzistira s pravednim moralnim i vjerskim shvatanjima... Ne smije se zaboraviti da je Bog Logos. I ono što se ne smije smetnuti s uma jeste da zakon ne čini njegova pravna sadržina, nego činjenice da se obraća svim fizičkim i pravnim licima istim riječima. U konkretnom slučaju, to nije tako. Ovdje je riječ samo o Crkvi, odnosno o Mitropoliji crnogorsko- primorskoj Srpske pravoslavne crkve. I tu je protivrečnost između zakona i pravde. Vjera je sloboda uma i umne slobode, pa litije koje se održavaju širom Crne Gore žele jedino da Zakon o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica zrači pravednošću, a nadasve hrišćanskom ljubavlju. Samo dobar duh zakona okreće dušu na dobro. Inače, bez dobrog zakona nema ni dobrog suđenja, barem ne pravičnog. Ono što je nauka već poodavno odredila je da je karakter više od identiteta, pa je stoga normalno da učešće u litiji svaki učesnik vidi kao duhovni uspjeh, svjestan da samo karakter oblikuje sudbinu. Samo „ljubav, sloga i sunce podmlađuju čovjeka“. Stoga i ne čudi što je svaka riječ bilo kojeg sveštenika određena i usmjerena ka dobru. Valjda ne treba nikome zamjeriti što vjeruje u Boga i što želi da je uz Hrista. Primjena ovog zakona pokrenula je litije radi vapaja za dobro Crne Gore. Istinski pobožni ljudi ne žele nikom zlo, a najmanje Crnoj Gori. Same litije su dokazale da riječi sveštenih lica otjelotvoruju božje promisli. Litije ne lutaju, kako to neki žele da kažu. Narod samo pokazuje da koristi „snagu svoga vjerovanja u Boga“. Očito da je ovaj sporni tekst zakona učesnicima litije dao mogućnost da dokažu svoje unutrašnje biće vjerujućeg čovjeka, i da se pretežan dio pravoslavnog življa Crne Gore vraća u svoj duhovni život. Narod je svojim prisustvom uvažio Mitropoliju crnogorsko- primorsku, otvorio srce, i dokazao da su svi sa istog izvora. Dakle, ovakav kakav je, ovaj zakon, probudio je duhovnu energiju i to je proizvod reagovanja na njegovu sadržinu. Pojedini analitičari govore da je „ovaj akt“ doveo do pune duhovne sabornosti, čime se može slobodno reći da je svaki učesnik litije otvorio dušu i dokazao da ga interesuju samo Crna Gora, Mitropolija, ljubav i sloga, a šta je sve to nego Božja radost. Litije nijesu „ubijanje vremena“, kako to žele prikazati neki mediji, to nije ritual. One dokazuju što je kranji smisao prave vjere. Tu je čovjek „pronašao tajnu“. Možda jeneophodno napomenuti i podsjetiti pojedine pravnike, sociologe, istoričare, pa i neke književnike, koji žele preoblikovati pravoslavnu vjeru u Crnoj Gori, da zakon nije iznad duha. Onima koji nude neki novi zavjet, za podsjećanje, da je Bog učinio dva zavjeta: Stari i Novi. Trećega nema i neće ga biti. Jasno je dakle da se Crkva zasniva na unutrašnjem vjerovanju, ljubavi i slozi, a ne na pravnom formalizmu.

Za očekivati je da Vlada i parlament „izađu“ s predlogom o izmjenama i dopunama Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, jer samo tako bi bila iskazana volja da država nije iznad vjere i da pravo nije iznad Boga. Volimo jedni druge. Samo se iz ljubavi stvari umnožavaju!

P.S. Autor ovog teksta bio je na Trgu nezavisnosti da pozdravi vaterpolo reprezentaciju Crne Gore, i to s radošću.

---