- Piše: Milutin Mićović

Niko nikoga ne razumije - to je valjda normalno? Normalno, kad nosimo svi svoje breme nerazumijevanja ovih i onih stvari. Naravno, to nije normalno, ali pošto je to opšta činjenica koja se nastanila u svijetu - prihvatimo kao normalno. Tješimo se narodnom izrekom - „šta ćeš, takav je život“. Grom zagrmio i u takav život, ako ne može biti drukčiji. I nema rješenja bez groma, kaže mi prijatelj. Bolje je da ovo sve munja stutnji, no da ostane ovako. Rješenja samo mogu biti radikalna. Mene, pravo reći, samo uzbuđuje radikalizam, maksimalizam. Nema od srednjih rješenja ništa. To je obična kamuflaža i plod prikrivenog pakla.

Mene raduje ova situacija u Crnoj Gori, jer mi miriše na radikalizam. Duhovni, oh, još – plemeniti radikalizam. Hristos je najviši radikal. Mnogi su ga odbacili zbog njegovog radikalizma. „Ko ne ostavi oca i majku, i ne krene za mnom, nije mene dostojan“. A ima još mnogo radikalnijih riječi kod njega. Koliko je bio milostiv i dobrostiv, toliko je bio radikalan, i ubitačan. Uvijek je tačno, svojom oštricom smisla pogađao po srcu. I rekao je da će svako srce ojačati, koje tu oštricu primi s ljubavlju. E to može primiti samo neko radikalnog duha, koji leti na krst k'o na vatru.

„Nemoj da zatežeš situaciju, kažem prijatelju. Dosta nam je muka. Dosta nam je vatre. Vidiš, pogoresmo. Dosta je bilo. Ako sad traži srednje rješenje, znači, nema rješenja. Razumiješ li ti to, pita me prijatelj. – Sve razumijem, i zebem od tog razumijevanja. „Isklati se braća među sobom“.

-Što je bilo prije, biće i poslije. Vrijeme nikud ne odlazi. Ono se samo skriva. Začas ožive sve rane i sva sjećanja. Crnogorci su dužni jedan drugome – toliko da to ne mogu isplatiti. Ako se Bog ne umiješa u našu situaciju, nema nam spasa. A, evo neko kaže, umiješao se. Došao glavom i bradom tu, među nas, ali ga ne vidimo. On sve radi, a nama se čini da to mi radimo. On je zatvorio um ovima koji danas drže vlast u Crnoj Gori, i brane je od nas i od Boga. Ne mogu da podnesu Boga, više nego normalan čovjek đavola. Dotle su došli, da hoće da naprave crkvu bez Boga, i u njoj da se đavolima mole do besvijesti. Zamrzjeli su na braću, očima ih ne mogu vidjeti. Đavo ih uči šta da rade, kako da misle. Ali, ne može se reći da ih Bog nije o jadu zabavio, upravo preko đavola koje im je poslao. Đavo jeste prepredenjak, ali Bog ima jače kombinacije. Mene je, pravo reći žao ovog Mila Đukanovića. S đavolom se u kolo uhvatio, pa jedan drugoga hrabre za bitku do kraja. Kažu, kad đavo posustane, M. hrabri đavola, da idu naprijed. Ja te neću izdati, kaže mu M., a ti pazi na mene. Đavo pomišlja da ga nekad ostavi na cjedilu, ali kako, kad su zajedno na luciferskom odboru donijeli odluku, da razaraju Crnu Goru koju je Petar Cetinjski na svoje suze oslonio, a Petar II joj dao riječi da se bije sa svim zlim duhovima. Pa da Crnom Gorom ne može niko nikad da vlada ko ne nosi svjetlost duha. Zbog toga je nekad i veliki car Izmailćanin odustao od ovoga kamena, koji je pun vatre.

-Mnogo nadahnuto, mnogo radikalno govoriš, kažem prijatelju. Kao da ne vidiš naše bijedno sostojanie? -Kakvo bijedno stanje, vidiš li da se planine raduju ljudima, „nadmeću se ljudi i planine“, kako kaže pjesnik. Vidiš li ti da je neko čudo ušlo u ljude, u cio narod. Taman kao da ima nekog nebeskog vladara. A dosta je i đutao crni narod, i nagutao samrtnoga poniženija u svojoj Crnoj Gori. Ovi su se naši vladari toliko naprezirali svog naroda, ugazili mu u obraz, da je Bog morao da se umiješa. „Da ne gine biser u bunjište“.

(Autor je književnik)