-Piše: Borislav Komad

Trebalo je da prohuji nešto manje od dva i po vijeka od osnivanja Sjedinjenih Američkih Država pa da milioni njenih stanovnika, voljno ili nevoljno, svjesno ili nesvjesno, posumnjaju u ono što im se za sve to vrijeme nametalo da su jedini, prvorazredni i u svemu i svačemu neponovljivi. Poslednjih godina, međutim, izbori za prvog čovjeka Bijele kuće doveli su do toga da milioni građana, naročito pristalica Demokratske stranke, posumnjaju da šefa države ne biraju oni već niko drugi nego šef Kremlja i svekolike Rusije Vladimir Vladimirović! Sve je počelo prije i poslije predsjedničke trke Donalda Džona Trampa i Hilari Klinton 2016.godine kad su pristalice nekad prve dame Bijele kuće uvjeravale sebe i druge kako su tadašnje izbore odlučili ne domaći glasači i elektori već glavni politički rival Moskva jer je ona, prema njihovim ocjenama, a ne birači iz SAD „progurala” Trampa kao „pritajenog prijatelja Rusije”. Tada su gubitnici (ne)svjesno priznali da je politička moć Rusije daleko jača nego moć Vašingtona što je do tada za „samoproglašene gospodare svijeta” bilo više nego nezamislivo pogotovo što su, pod uticajem najmoćnijih medija, poželjeli da Hilari Klinton postane predsjednica SAD,a ne „čovjek blizak Kremlju.” Kad se desilo to što se desilo, milioni i milioni Amerikanaca osjetili su se više nego poniženo. Kako li će se tek osjećati poslije četiri godine vlasti sadašnjeg šefa države kad se 3.novembra ove godine otpečate biračke kutije i prebroje glasovi, pa Donald Tramp bude reizabran? Teško je i zamisliti, ali sumnje nema da će mnogi glasači i ne malo medija skloni Demokratskoj stranci (u njihovo vrijeme su bili glavni pobornici zločinackog bombardovanja Srbije, Crne Gore i Republike Srpske) i nadalje ispaljivati otrovne strijele prema suparniku broj jedan- Ruskoj Federaciji i njenom moćnom predsjedniku. Zato će, možda, poneki šaljivdžija (a u svakoj šali ima i pomalo istine), predložiti da se poslije ustoličenja novog šefa države (to je uvijek 20.januar, tačno sedamdeset osam dana poslije izbora, u ovom slučaju 2021.) na kupoli Bijele kuće zavijore dvije zastave domaća i trobojka Ruske Federacije, kad već pola Amerike misli kako im neko drugi, a ne oni bira predsjednika. Možda bi to bio i konačni garant za mir u svijetu koji priželjkuje oko osam milijardi žitelja naše kugle što je, naravno, utopija. Kad bi se tu prikačio i kineski barjak, ne bi bilo kraja planetarnoj sreći. Bila bi to čak milozvučnija melodija od „Ode radosti” koju je 1785.godine osmislio veliki njemački pjesnik Fridrih Šiler, slaveći ideal bratstva i ujedinjenosti čovječanstva, a koju je veliki kompozitor Ludvig van Betoven pretočio u Četvrtu simfoniju.

(Autor je novinar)

---