-Piše: Todor Živaljević Velički

Odgovor na postavljena pitanja gotovo da je nemoguće dati iz razloga što oligarhija na vlasti u uslovima neviđenog medijskog pritiska fingira bolježiveću stvarnost i u vremenu Kovida 19, dok po izjavi granskog sindikalca „većina medicinskog osoblja na početku pandemije nije posjedovala ni minimum zaštitnih sredstava“, a da ne govorimo o ostalim „rizičnim profesijama“, kao i o stanovništvu koje jedva održava svoj sve ugroženiji život.

Da je sindikalac bio u pravu, svjedoči 237 inficiranih medicinskih radnika, kao i „molba NATO-u za enormnu pomoć“, kao da zdrastveni sistem CG ništa nije posjedovao, osim lijepe priče.

U međuvremenu gospodari naših života, uz puna usta brige za zdravlje naroda, stižu da se „preganjaju“ sa srpskim predsjednikom oko „poklonjenih respiratora“, pokazavši kako svoje pravo lice „zabrinutosti za narod“ tako i nepromjenljivo stanje duha koje neobično podsjeća na dijalog iz Kusturičinog filma „Sjećaš li se Doli Bel“, kada na pitanje: „Hoće li sunce u ovom kraju ikada zasijati kako treba?“ – sagovornik odgovara – „Neće, Dino, neće!“

Razotkriva li ova respirator-sličica još jednu od mizerija ovako ustrojenog sistema, pokazavši da nije skrojen za potrebe malog čovjeka već za potrebe džet-set grupacija zakamufliranih slavom i nadmoći, neshvatljivom za većinu ubogog naroda. Tako smo, nažalost, svjedoci da su u javnost isplivale najgore ljudske osobine. Riječju, primitivizam umišljeno nedodirljivih najgore vrste zasnovan na neosnovanoj mržnji, kao i na zabrinjavajućem i ozbiljnom odsustvu odgovornosti pred „svojim narodom“ zvao se on srpski ili crnogorski.

Iako sve podsjeća na spasavanje golog života samo prividno „moćnici ovako ustrojenog sistema“, ne znaju, niti žele da znaju gdje njihova moć počinje, a gdje završava, obesmislivši „misiju služenja svom narodu podijelivši ga na podobne i nepodobne“.

Samo slutimo da je i ova sličica potvrda pošasti koja se već duže vremena prijeteći nadvila i nad našim čovjekom, sve svjesniji da ogromna površ istorije ni izbliza ne pokazuje koliko skriva njena mračna strana, gdje dostojanstveni mali ljudi postaju heroji, a navodno „veliki“ postaju karikature sopstvene veličine. Pošast jednumnosti toliko je metastazirala da je definitivno pokazala ogoljeno lice sistema koji tranziciono traje već trideset godina u nekakvoj nadrealnoj opčinjenosti.

Šta nam se zapravo događa?

Pitanje za koje vjerujemo i vi postavljate sebi, svjesni da je siromaštvo u ovakvoj situaciji doseglo gotovo dramatične razmjere, gdje su jedni sve siromašniji, a drugi sve bogatiji, pokazujući da je sve gnjilo, ako već nije trulo zbog odsustva solidarnosti i poražavajuće sebičnosti.

Tako se, nažalost, i ovim našim vremenom priključujemo univerzalnoj priči o stradanju čovjeka u vremenima pošasti, od Tukididove dramatične povijesti o epidemiji kuge, na koju se nastavlja Bokačov „Dekameron“, za nijansu svjetlije intoniran činom bjekstva u prirodu.

Njihovu priču će nastaviti Alesandro Manconi, djelom „Vjerenici“ svjedočeći o takozvanoj burbonskoj kugi, „crnoj smrti“, koja je pogodila Milano i pokosila četvrtinu stanovništva. Na drugoj strani Žoze Saramago govori o „stanovnicima jedne uboge zemljice koji gube razum“, koja neobično podsjeća na neku drugu...

Potom dolaze, naravno, na „socijalnoj distanci“, Manov „Čarobni brijeg“ i „Smrt u Veneciji“, Kamijeva „Kuga“ u Oranu, u Alžiru Markesova „Ljubav u doba kolere“, te treća knjiga Ćosićevog romana „Vreme smrti“, koja govori o epidemiji tifusa u Prvom svjetskom ratu u nepokornoj Srbiji, Pekićevo „Besnilo“ i neke druge koje će biti napisane...

Umjesto da se zaista udružimo na sceni je gotovo nekrotično naličje naših naravi u koje sve više tonemo uprkos opiranju, u živi pijesak zabluda i iluzija da se manipulacijama može pobijediti opaki protivnik... Vrijeme obesmišljenih vrijednosti otkriva prazninu, sterilnost i imputiranost duha po svim nivoima vlasti za koje ne postoji proteza.

Sami sebi ste, nažalost, uzor, što je rezultat gotovo bolesne samoljubivosti i sve mizernije posvećenosti duhu. Potvrđuje se staro pravilo, da utrkujući se sa besmislom svakodnevice, gubite najbolji dio sebe postajući saobrazni vremenu palih vrijednosti ujednačeno bezličnih. U trci za „bogatim profitom“, da ne kažem nešto jače, gotovo svima se čini da ste oteli svoj dio, a svi zapravo ostajete bez dobrog dijela sebe.

Možda je ovo odgovor na prvo postavljeno pitanje u doba korone?

(Autor je književnik)

---