-Piše: Milan Mišić

„Situacija je teška, al’ se pogoršava”, stari je cinizam iz doba našeg socijalizma koji je apsolutno primjenljiv i na današnje globalne prilike, u kojima loše vijesti pretiču jedna drugu, sve gora od gore.

Minule sedmice je tako dostignut prvi milion zaraženih virusom korona, pošto je broj pacijenata udvostručen za samo nedjelju dana. Globalni karantin, sa lokalnim varijantama, pooštrava se, a mnogo toga što se činilo postojanim se urušava. Sada je već sasvim očigledno da je ovo najveća kriza u dosadašnjem toku ovog vijeka koja po obimu i posledicama – još ne sasvim sagledivim – sve izvjesnije prijeti da nadmaši dvije svjetske ratne pošasti iz prošlog vijeka.

Konsenzus među svjetskim virusolozima, čiji nam lokalni predstavnici strepnje čas povećavaju, čas ih smiruju, jeste da ovo neće trajati kratko, ali niko među njima još ne vidi ono poslovično svjetlo na kraju tunela. U Kini, gdje je, podsjetimo se, prije tri mjeseca sve počelo, najprije se sve i stišalo, mada poslednje vijesti govore da se u prvobitnom epicentru zaraze, gradu Vuhanu, stanovnici upravo upozoravaju da ne izlaze mnogo jer je moguć i drugi krug.

U međuvremenu, sa više od 90.000 inficiranih, Kinu je, uz SAD, Španiju i Italiju, pretekla i Njemačka. Ono od čega svi strepe je i kojom brzinom će se virus širiti u siromašnoj Africi i mnogoljudnoj (1,3 milijarde stanovnika) i gusto naseljenoj Indiji.

Kina se u međuvremenu pozicionira kao supersila koja prednjači u slanju pomoći u medicinskoj opremi i ekspertima. Ona je svugdje dočekivana sa zahvalnošću koja u našem slučaju na momente prelazi i u udvorištvo, kao što je ljubljenje kineske zastave. Koje je, naravno, proračunato – da se uz pomoć „brata Sija” sačuva i pogura i sopstveni rejting.

„Brat Si” u svakom slučaju vješto koristi vakuum u globalnom liderstvu koji je donedavno nekako podrazumijevajuće pripadao najvećoj svjetskoj sili. Novi kineski aktivizam nazvan je „diplomatija maski”, po zaštitnim maskama za lice koje su najvidljiviji artikl njenih donacija, dosad uručenih Italiji, Španiji, Holandiji, Češkoj, Mađarskoj, Francuskoj, Grčkoj i, naravno, Srbiji.

Drugi najvidljiviji aspekt prestrojavanja na globalnoj geopolitičkoj tabli je nesvakidašnja pozicija Amerike, koja je zbog sopstvenih grešaka u koracima dospjela u središte krize. Broj zaraženih tamo je pojedinačno najveći i vrtoglavo se uvećava (Pentagon je, za svaki slučaj, poručio 100.000 vreća za leševe), uz rastući stres njene ekonomije: za samo dvije uzastopne sedmice, tamo se na biroe rada prijavilo bezmalo deset miliona ljudi.

Među događajima koji su prošle sedmice dobili veliki publicitet bilo je i slijetanje na glavni aerodrom Njujorka najvećeg kargo-aviona na svijetu, ruskog „antonova”, sa „humanitarnom pomoći Rusije američkom narodu”, dogovorene u telefonskom razgovoru predsjednika Trampa i Putina, koja je, kako je zvanično saopšteno, „primljena sa zahvalnošću”.

Sve ovo pojačava utisak da pandemija postaje katalizator preoblikovanja svjetskog poretka i da „nova era” praktično već počinje. Pomalja se jedan drugačiji svijet koji prije svega podrazumijeva dugoročnu promjenu uloge nacionalnih država i njihovih međusobnih odnosa na opštem planu, a životnih navika na ličnom, jer je sve izvjesnije da je ova kriza isuviše velika da bi poslije nje sve bilo onako kako je bilo.

(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik „Politike”)

---