- Piše: Mihailo Medenica
Probudio me je vapaj mobilnog da se javim, no nisam mogao a ni htio, iskreno. Za propuštenim pozivom eto poruke, drugar, veli: „Srećna sloboda, brate!”
Ništa mu odgovorio nisam, jer ne znam šta bih, kakva sloboda, kakvi bakrači?
Ako je sloboda to što nanovo možemo da posjednemo gu.ice u kafiće i tumaramo po vascijelu noć – onda o slobodi tek pjevamo u pijanim kafanskim noćima, strahujući da nije jedna od skupljih pjesama⌠Sloboda je, brate, kad ne moram da ti je čestitam jer je nisi dobio, već si je naslijedio, u zavjet praotački! Ako si je dobio znači da je nisi imao, a nisi je imao jer ti je lakše bilo vjerovati da si za nešto uskraćen nego da si nečim blagosloven⌠Vazda je ljepše i lakše biti žrtva, živjeti u samosažaljenju kako smo zaslužili više od života, a preklinjuću život da nas previše ne pominje i ne upire prstom na nas. Iskreno, gadi mi se kad čujem kako je teško živjeti u
Vučićevoj Srbiji!
Otkad je to Srbija – Vučićeva, ili bilo kojeg od te bijede politikantske?!
Nisu, bre, oni ni stopa Srbije, ni jedna travka, nisu baš ništa što ih mi nismo prizvali da budu. Srbija je njihova onoliko koliko mi strahujemo da bude naša!
Oni su najamnici na našim livadama, a ponašamo se kao volovi upregnuti da za nadnicu oru svoje njive. Teško je živjeti u Vučićevoj Srbiji onoliko koliko je teško biti gost na sopstvenoj slavi⌠Srbija je njihova jer jedni drugima čestitamo slobodu a strahujemo da nam se ne otme previše! Preziremo te odvratne šićardžije a pratimo ih u stopu.
Što ih više preziremo to ih poslušnije pratimo, jer bolje je ići za njima, da nas ne vide, nego stati pred njih i podviknuti: „Kuda, nesrećnici, preko naših livada?!”
Vazda je Srbija nečija osim naša, i vazda je teško živjeti u takvoj Srbiji, je lâ da?
A, znate li šta je sloboda, voljeni moj?
Marko je sloboda, ona nasušna, Bogom dana!
Marko, dijete iz metohijske enklave, tek nekoliko srpskih kuća u žici i on (tada) jedino dijete u njima. Svakoga dana je išao na livadu, svakog je dana dobijao batine, i svakog se dana vraćao livadi. Ne što je tvrdoglav ili nerazuman, već što je slobodan, najslobodniji među tim kalemovima žice – jer išao je na prađedovsko!
Na svoje! Svakog se bogovetnog dana vraćao modar od batina jednostavno znajući da je slobodan, osjećajući čisto i nepatvoreno kako to samo dijete umije.
Prestali su i da ga tuku i da dolaze na tu livadu jer baš ništa nisu mogli slobodnome Srbinu! Ne prepričavam, bio sam u tom selu malo poslije rata i napisao priču o slobodnome Marku, baš na toj livadi na eho, na pjesmu, od divnih orahovačkih vinograda.
I sada ćemo jedni drugima čestitati slobodu koju smo osvojili u Vučićevoj Srbiji?
Pa, njegova je, dabome, kao što je bila i one pošasti prije njega, i tolikih prije njih, jer o slobodi pjevamo dok nije među najskupljim pjesmama! Ja ne živim u njihovoj Srbiji već Srbiji mojih praotaca i nema ko šta da mi čestita slobodu – nisam je naručio pouzećem pa poslije toliko vremena stigla neka loša kopija, ali podsjećaâŚ
Ustaj, Srbijo, uspravi se, pobogu, dosta smo težačili u njihovim „Srbijama”, krajnje je vrijeme da stanemo pred lupeže i podviknemo: „Kuda, zlotvori, preko naših livada?!”
U suprotnom – čestitaćemo jedni drugima svako novo jutro kao pozajmljeno, nadajući se da nas život neće prokazati i uprti prstom baš na nasâŚ
)){kind=small}
