- Piše: Milutin Mićović

Borcima je potrebna nježnost. Jer, čovjek bi ogrubio kad bi samo bio usmjeren na protivnike. Odskoro u Crnoj Gori čuje se – usmjerenost na „nevidljivog neprijatelja“. Dobro, barem su malo obogatili svoj rječnik. Jer „nevidljivi neprijatelj“ implicira nesagledivost, koja je za maštu podsticajna. Ali, i ne čudim se kad se nekom omakne, pa „nevidljivog protivnika“ prenose na Srbe. Zašto bi trošili maštu na nevidljivog neprijatelja kad mogu da imaju fiksiranog, i precizno objektiviziranog. A neprijatelj im treba više nego prijatelj. Bez neprijatelja ne mogu da se održe na vlasti, a prijatelje mogu imati samo u lošim djelima. Zato zapadaju u neproduktivan unutrašnji konflikt i patološki kuršlus. Nijesu bili pokretani ljubavlju prema narodu, nego golim održavanjem vlasti, i stvaranjem vidljivog neprijatelja u sopstvenom narodu. Zamislite šta učini od čovjeka takav život za deset godina, a šta za trideset!?

Ali ostavimo sad njih njima, kaže mi sagovornik, pravim borcima neophodna je ljubav. Bez ljubavi rezervoari energetskih sila brzo se iscrpe. I čovjek polako i sigurno počinje da liči na robota, idiota, monstruma i sl. U Crnoj nam Gori sve su mogućnosti otvorene, i ostvaruju se pred našim očima. I oni koji se opijaju mržnjom na braću, i oni koji se nadahnjuju borbom i ljubavlju. Nijesam ja bez nikoga u Crnoj Gori! U meni svjetle i miluju me oči moje drage, koje mi daju novu snagu. Sakrivene oči, koje se otvaraju kada se nađem sa sobom, i otvorenim, grijućim očima, moju prirodnu grubost pretvaraju u potoke nježnosti. Gledam i u sebi govorim – ovo je nanovo otkrivajući prostor mog bića, evo neiscrpne i nedogledne sile, koja me ljubi, i opet stvara. O kako bi bilo strašno da nema ove nježnosti, ovog topljenja i pretapanja sebe samog u moru Milosti. U bilo kojoj borbi sama opsjednutost savladavanjem protivnika nije dobra, nego je dobra opsjednutost da postaneš dublji čovjek, obogaćen saznanjem, ljubavlju i praštanjem. Bogatiji mogućnostima sopstvene borbenosti. Jedini način da pobjeđuješ svog protivnika jeste ako imaš nešto što on nema. Ako se u tebi ispisuje pismo koje on ne može da čita, onda on gine od svoje nečitljivosti. Evo, to se desilo i na širem planu u Crnoj nam Gori. Oni koji su ogrubjeli dugim vladanjem više ne mogu da čitaju tekst narodne duše, zato pokušavaju da vladaju strahom, mržnjom, prijetnjama, kaznama, zatvorima. U Crnoj Gori su narasli „zapisi iz podzemlja“ na hiljade i hiljade stranica, nad kojima se nepismeni vlastodršci instinktivno zgražavaju, jer ne mogu da pročitaju rukopis, za koji su i sami zaslužni. To je prostor zločina i kazne. Oni koji su proizvodili zločin nerazumijevanja svog naroda dobili su kaznu od samih sebe, u otrovu svoje paklene duše, kaže mi sagovornik.

Dragi čitaoci, primijetili ste da ja više i ne znam ko piše moje tekstove. Zahvaljujem Bogu što mi daje sagovornike, koji mi ih prosto izdiktiraju. Drukčije ne bih mogao da živim i radim. Pretpostavka dobrog borca i borbenosti, kaže mi opet prijatelj, jeste da ovlada silama i vještinama za koje ne znaju njegovi protivnici. To nepoznato i nesagledivo u njegovim borbenim vještinama – projavljuje se i kao vještina u jeziku, i moć u ćutanju i praštanju. I to ubija protivnike. A ubija tako što oni počnu da lude od sebe samih, stavaljajući kaznu na onoga koga ne poznaju. Ne mogu da ga vide, iako im je tu – pred očima.

Vidite li da se tako nešto dešava u Crnoj nam Gori?

(Autor je književnik)

---