- Piše: Vuk Vuković

Izluđujuću i bezizlaznu aktivnost mazohiste progoni onaj nepostojeći primarni predmet perfekcioniste ka kojem se usredsređuje apriorno razočaran, i taj neporecivi nedostatak mu, u stvari, odgovara i osvjetljava kako je, još uvijek, investiran u želji, najboljim svojim dijelom, dakle, učitan u fantaziju koja dolazi trijumfalno u krznu cinične Venere s kojom je nemoguće, kako god se postavili, uspostaviti bilo kakav odnos. – Mazoh: sam svoj objekat, progonjen apsolutnim nepovjerenjem, zamka u koju se nije moguće, naprosto, uplesti. Proteza što sobom već objašnjava poziciju – amputirane seksualnosti.

Željeti postati sam uzrok želje, ne pribavlja li tu iluziju estetska hirurgija? Želja koja radi na prepravci sopstvene platforme; prezračenje i „razpol“; izmaknuti subjekat se sukobljava sa lošim intervencijama besciljne prirode; odsad ću biti – operisani odraz. Idealna proporcija i pojava zauvijek zagledana u sebe. Napeta, pasivna aktivnost jedne nadusamljene seksualnosti koja osjeća da je fantazija usisava u nepopunljivi limb.

Potisnuto na koje računa estetska hirurgija: udio ukrasa, pridjev pojedinačnog. Dovođenje seksualnosti na nivo izmaštanog koje nadilazi preplet polova. Sudbina seksualnog neminovo je mazohistička, oslonjena na pomagala, erotizovanu ekranizaciju, na lajk-look u vječito bijeloj korekciji. Sâma totalna tehnologizacija sobom izdvaja i upućuje još jedino na sebe, zaokruženu, međutim, praznu cjelinu koju punim strogo se čuvajući smisla, suštine, bilo čega sa prizvukom višeg u svijetlu vrijednosti... (Nekad Venera u krznu, sad izmršavljena, autistična, hemijska teniserka koja emancipuje hrane, asupstancijalnu, nekaloričnu dimenziju nove nauke viđene kao realno religije.)

Šta je, u konačnom, a s tim u vezi, demokratija ako ne san o aseksualizovanoj politici bez ikakvog programa? Svijet budućnosti (po svemu antipod Grcima) bi htio biti ostvarenje drugosti, razlike, atonalne tolerantnosti. Svijet, dakle, nauke postsubjektivnog, u kojem gospodare ljudska prava iako trijumfuje neokončivi mašinizam. – Na svega smo korak od dostizanja visoke tehnologizacije koja će konačno planetu spasiti od pretjerano biološke vrste!

Konektovani na komercijalizovanu komunikaciju kapitalizma s njim samim, uvučeni u noć monologa, mazohizam na granici samog sebe. Kakva je, recimo tako, naša moderna osveta, gest neprihvatanja ili glas nepristajanja? Fatalan i suicidan, konačan te neiskupljiv. Ili je u duhu terorizma, ili u duhu inertnog cinizma. U stvari, retrospektivno sumirajući shizoidne stvari, mi uvijek već bježimo od slobode u neki novi, sveobuhvatni i sam sebi dovoljan sistem.

To je, prema tome, naš odgovor velikom kreatoru: nosioci smisla, svjetlosti i svijesti ovog svijeta, sada simuliramo sebe i svaki oblik smisla... Premještamo ga negdje drugdje, i/ili nigdje izvan scene premještanja, u igri samozaborava, izmicanja traga, upornog i riješenog poštovanja naloga da sebe moram moći promašiti, kad, svejedno, „Ja ću postati ono što sam već za Drugog bio.“ Lakan.

---