-Autor: Ljubodrag Stojadinović

Davno sam se učio smirenosti, ali sam sve lekcije zaboravio. Stres dolazi sa svih strana, iz svih mogućih izvora. Prije tri dana neko nepoznat se javio na moj seoski broj, koji ni sam ne znam napamet. Zaustio je da me pita za koga ću da glasam. Dijalog je, da prostite, završen u svim glagolskim oblicima koje znam. Za borbu protiv napasti, međutim, potrebna su efikasnija sredstva. Taj koji zove pripremljen je da kao uljez u tuđim slušalicama trpi grdnje, psovke, ili uživa u ljubaznom odzivu, ili lažnoj učtivosti. Ili u svemu što čuje. Takav je to smradni posao. Za koga ćete da glasate? Za nas, naravno! Drugih i nema.
Uz ime bez koga oni ne postoje, lista se oglašava niskim udarcem, zloupotrebom svih ljudskih emocija, patetičnim grcanjem, neiskrenim usklikom, podlom lažljivošću, neostvarivim obećanjem: Za našu djecu!

Koja su to naša a koja njihova djeca, ako već brižnik ne govori u ime svih? Naša djeca su ovdje predmet budućeg političkog zlostavljanja u ime autoritarnog kolektivizma. Ko je odobrio poruku da naša djeca budu njihova budućnost, osim ako glasnik ne vrši kastinsku podjelu za one koji još ne znaju o čemu je riječ i šta im se sprema. Naša djeca, to su njihovi naslednici, ali nećemo valjda njima dopustiti eksperiment nad svom djecom?

U sprečavanju tog opakog opita mora se brinuti i o mladuncima koje oni smatraju samo svojima, i za njih grade ono za šta su uvjereni da može biti izgrađeno. Ne bi smio đavo nikome da uzme pamet i dušu, a baš se nameračio na sve što raste.

Sav cinizam sadržan u navedenoj izreci jasno je čitljiv ovih dana pred nama, kao gradnja simboličkog staklenog zvona oko samo jednog djeteta. U stvari, to dijete je već davno odrastao čovjek, možda čak i sposoban da misli i odgovara za svoje postupke. A možda i nije, grešna mi duša, i meni i svima koji su se navrzli na mališana. Pa u čemu je onda stvar, zašto se tolika galama digla oko jednog klipana, važnog samo zbog lošeg rodoslova?

Već nekoliko puta sin predsjednika SNS-a, u uzrastu od 22 godine, slikan je u bliskom druženju sa ljudima koje pristojan svijet rado izbjegava. To su opaki momci, poznati organima, ali ih organi ne diraju jer su oni ugledniji od organa. I zaštićeni su, imaju svoje biografije u policiji, članovi su klanova koji se međusobno ubijaju gdje god se sretnu. Tako se ovdje pred elitom i samim vrhom stiče ugled. Ono jest, predsjednikov mališan nema kriminalni dosije, bar koliko se zna. Radi u bakalnici za prosječnu platu u Srbiji. Mogao bi da se uposli u firmama kod strica za daleko veće pare, ali takav je to dečko, neće. Iz nekog razloga voli nasilničko ili razbojničko društvo, u kome nije baš toliko inferioran i šikaniran kao njegov otac u njegovim godinama. A oni uživaju da sjede ili putuju, grle se i slikaju sa momkom koji ima samo jednu osobinu koja ih drži uz njega: dijete je predsjednika.

Naravno da je pitanje slobodnog izbora ko će sa kim da se druži, ali u ovom slučaju nije poznato ko je koga izabrao, i zašto? Predsjednikovo dijete koje sigurno nije dio onog beskrvnog i priglupog slogana, davno je postalo javna ličnost. A i da nije, pitanje je umjesno: šta uopšte radi predsjednikov mladunac sa takvim ljudima? Ko vodi brigu o njemu? Čuvaju ga oružane, policijske i razbojničke snage, no takva briga ni izbliza nije dovoljna za njegovo uzrastanje i razvoj. Možda je ipak u tom slučaju nasušna očeva briga. Da uhvati za uvo svog klipetu, kome možda iz prirodnih razloga nije jasno o čemu je riječ, i da mu očinski očita bukvicu, kako su to nekad pravi očevi umjeli: slušaj, mali, ne brukaj me pi.da ti materina, ja sam predsjednik. Neću više da te vidim sa njima!

Da li bi ga mali poslušao? Ko zna! Poslije toga, otac koji ima mozga pozvao bi novinarku koja je uslikala budalu u lošem društvu, i rekao: hvala ti, sine, otvorila si mi oči.

Kad međutim! Čitava kolonija ulizica, dvorske posluge i sličnih ljubitelja važne zadnjice, upregla se u odbranu, ni manje – ni više, nego gazdinog opstanka. To je napad na Vučića, ubijaju ga preko Danila, ruše ga preko porodice, očekuju da se emotivno slomi, dobije još jače nervne napade i da više ne bude ni za šta. Sva djeca imaju prava na miran život među kriminalcima osim njegovog djeteta, šta je kome skrivio dobri momak Danilo?

Razjareni tata je rekao kako je ponosan na sina, koji je samo mirno sjedio u kafiću, sa dobrim momcima. Dobro, jedan je optužen za neku tuču, šta li, ali kakve to veze ima? Šta koga briga ko je osuđen nepravosnažno, moj sin nije i neće biti. Šta koga briga za dosije, moj sin ga nema! Premijerka se ponovo oglasila kao portparol Porodice, rekavši da je bezbjednost djeteta Danila ugrožena, i da se ona boji. Boji se za svu djecu, ne samo za jedno, ali za jedno se boji posebno, jer je to jedno posebno dijete. Navela je sve nepostojeće razloge zašto se usuđuje da javno misli. Ništa nije potresnije od nježnog ženskog straha.

Ne znamo da li je dijete predsjednika zaista ugroženo i od koga: od svojih čuvara, od društva u kome se kreće. Od porodice koja je digla ruke od njega, ili od sebe samog. Sudeći po osmijehu koji smo vidjeli, dječak je srećan, ko zna zbog čega. Šta je važnije od sreće jednog djeteta? A otac bi možda mogao da razmisli o promjeni onog slogana. Kakva naša djeca, nesrećniče, šta bi ti učinio sa svima njima? Ne umiješ ni sa svojim jednim!

Peščanik.net

---