-Piše: Borivoje Ćetković

Razlog da iz tolikog mnoštva stranaka, pokreta i udruženja posebnu pažnju posvetim političkom pokretu „Metla”, jeste, kako smatraju njeni osnivači, činjenica da nema ništa bolje od nje što bi Srbiju očistilo i „dovelo u red”. Okosnicu pokreta čini Demokratska stranka Srbije, a pridružila joj se i grupa građana koji dijele njeno mišljenje da se ključni problemi Srbije (beogradizacija, partokratija, odlazak mladih iz zemlje) mogu riješiti samo metlom. I zaista kada je riječ o predmetima, onim klasičnim, od metle nema boljeg sredstva za čišćenje političkog „smeća” nakupljenog još od pada Berlinskog zida 1989. godine, kada je uveden pljačkaški kapitalizam u neokolonijalnim „suverenim” državama „regiona”, i otkad je nacionalizam postao ideologija vladajućih „elita”.

Pokret je inicirala DSS, dakle, ona ista stranka koja je, zajedno sa koalicionim partnerima iz DOS-a, ostala upamćena po svom tadašnjem „čišćenju” Srbije, to jest po izručenju visokih državnih funkcionera, uključujući i predsjednika SR Jugoslavije Slobodana Miloševića haškom „legalnom i legitimnom” međunarodnom sudu za zločine počinjene na prostoru SFRJ. Metlu treba upotrijebiti upravo od „istorijskog” 5. oktobra 2000. godine, kada je DSS doživjela svoj akme (doba procvata) – tada je dato zeleno svjetlo za bagatelnu rasprodaju društvenih preduzeća.

I zemljama komšiluka treba metla – i one su zatrpane „smećem”. A za Crnu Gora da ne pričamo. Vapi za metlom – ni manje države ni više „smeća”. Teško je nabrojiti koliko se sve za ovih 30 godina, od kada je gospodar zavladao Crnom Gorom, nakupilo od „smeća”.

Šta hoće pokret „Metla”? Osnivači pokreta se zalažu za debeogradizaciju Srbije, za ravnomjerni razvoj regiona, gradova i sela i za zadržavanje mladih u zemlji. Međutim, ovi ciljevi su neostvarivi u ovom sistemu neoliberalnog kapitalizma koji nam je nametnuo Zapad početkom 90-ih godina prošlog vijeka.

U Srbiji se ovaj model društvenog i privrednog „razvoja” primjenjuje sa zakašnjenjem – tek nakon oktobarskog prevrata 2000. godine „počelo se živjeti kao u ostalom svijetu”. Društvena preduzeća se uništavaju, prodaju po bagatelnoj cijeni – slijedi se pljačkaška politika zemalja u komšiluku i istočnoj Evropi. Ne samo sistem svjetskog kapitalizma, već i polukolonijalni sistemi poluperiferijskih društava, a takve su novostvorene države tzv. zapadnog Balkana (izmišljen geografski pojam da bi se zatrlo ime Jugoslavije), imaju svoje centre i periferiju – to su glavni gradovi novonastalih država. Na primjeru Podgorice dobro se vidi do kakvih je regionalnih razlika doveo neoliberalizam – ulickani centar glavnog grada je druga planeta, u odnosu na mizeriju sjeverne Crne Gore. Periferija je, dakle, neoliberalnim konceptom osuđena na ekonomsku i socijalnu propast. Tu spasa nema – nikakva metla ne pomaže. Veliko je pitanje da li se društveno-ekonomska stvarnost periferije može značajnije promijeniti nabolje i primjenom mjera državnog kapitalizma?!

I odlazak mladih u inostranstvo je posledica „progresa” kojeg nam je donio pljačkaški, kazino – kapitalizam. Svi idu tamo gdje je bolje, gdje mogu naći posao uz makar minimum poštovanja njihovih prava, a to je centar kapitalizma (zapadna Evropa i Amerika) – sve zemlje sa periferije se ubrzano i nezaustavljivo prazne, sve više. Prijeti im demografski kolaps, a time ekonomska i društvena stagnacija i propast.

I prije epidemije virusa korona neoliberalizam je u svijetu doživio krah. Tim bespućem, međutim, nastavljaju da idu zemlje „regiona” – i dalje ćemo živjeti u neslobodi, siromaštvu (ogromna većina), nejednakosti i nepravdi. Uzalud se „čisti kuća”, smeće se premješta iz ćoška u ćošak – prljavština i dalje ostaje. Poslovica kaže: „Stepenice se čiste sa vrha” – a vrhovi su, ne samo u Srbiji, za sada nedodirljivi.

---