-Piše: Jovo Pejović

Kada se politika umiješa i krene da uređuje odnose u crkvi, onda je logično da se i crkva bavi politikom, ne sa namjerom da utiče na politiku, već da bi se odbranila od politike. U sudaru svjetova na ovim prostorima se oduvijek igralo na kartu podjela, koliko je samo nevine krvi proliveno za slobodu. Na grobovima mrtvih rodoljuba, vjekovima su paljene svijeće. Srećan je bio onaj iza koga je ostajao neko ko bi brinuo da se svijeća ne ugasi zauvijek. I kada se očekivalo da će se konačno nebo nad Crnom Gorom osloboditi, i da će narod sam odlučivati o svojoj sudbini, prokletstvo oličeno u aktuelnom režimu se nadvilo nad nama, i ne da da svane zora. Duša plače od bola u srcima velikog broja građana. Zato se sami Bog javio, da nam pokaže put, i pokrenuo narod božji sa ikonama u rukama, da zajedno sa svojom vjerom vaskrsava. Poklič mitropolita Amfilohija pred Hramom Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, nakon jedne u nizu veličanstvene litije vjernog naroda: „Idemo do Hristove pobjede!“ uliva vjeru i nadu da naša borba neće biti uzaludna. U zemlji gdje su odavno pogubljeni svi putokazi, narod širom Crne Gore traži put. Na svim velikim raskršćima – gužva. A Bog nam pokaza krst časti, kao putokaz kuda treba krenuti. Na tim veličanstvenim skupovima primijetih jednu nevinu suzu djevojčice, kako oplakuje udes našeg vremena. A kako i ne bi, kada Crna Gora pod ovom vlašću iz dana u dan bezglavo puzi u provaliju, i kada svaki novi dan donosi nespokoj i strah, hoće li sjutra biti mira. Siromaštvo, otimačine i ubistva haraju narodnom dušom. Umoreni u vremenu nevremena, ljudi traže Božiju ruku. A vjerovali smo da nakon svega sjeme razdora više nikada neće proklijati. Iako smo znali da tamo gdje istina zaćuti, laž progovori, tamo gdje poštenje umire, zore ne sviću. Tamo gdje fukare vladaju, ne čuje se glas razuma. Nedopustivo smo ćutali i nijemo posmatrali kako se sve ovo dešava pred našim očima. Tako smo dozvolili da omraženi moćnici zaigraju rulet ivicom ponora i upletu Crnu Goru u đavolje kolo, da na koljenima čeka rasplet najveće drame u svojoj istoriji. Ova vlast je svemu oduzela smisao, i tako besmislena misli da vječno može živjeti na grbači naroda. Režim koji želi da vječno ostane na vlasti hoće da napravi čovjeka bez kičme, čime na ličnom primjeru pokazuje da nije dostojan njegoševske Crne Gore. Ovdje se uvijek govorilo: „Blago onome koga pamte kao žrtvu, a ne kao zločinca“, a mnogo je zločina učinjeno nad Crnom Gorom i njenim građanima. Zločin je kada silom na sramotu ubijate dušu naroda, kada ga ostavljate bez kore hljeba, kada mu uzimate zagarantovana prava i slobode.

Tračak nade da će se stanje promijeniti pojavio se ovih dana u masovnoj podršci odbrani svetinja koju daju ljekari, profesori, studenti, sportisti, književnici, novinari i svi slobodni građani Crne Gore. Izbori koji su pred nama već sada se mogu proglasiti neregularnim i nedemokratskim. Način na koji su raspisani bez dogovora sa opozicijom oko datuma održavanja i bez spremnosti režima da mijenja izborna pravila, uz nasilje nad sveštenicima Srpske pravoslavne crkve, opozicionim prvacima i građanima, već sada su dovoljan razlog da se za slučaj pobjede režima izbori ne priznaju, što je loša poruka za budućnost države. Ukoliko u tako neregularnim uslovima pobijedi opozicija, to će biti isključivo zasluga naroda koji je odlučio da stavi tačku na diktaturu režima i masovno izađe na izbore i glasa za slobodnu Crnu Goru. Imajući na umu sve ono što se prethodnih dana dešavalo u Budvi, ne mali broj građana se plaši da ni to neće biti dovoljno i da će narod pobjedu morati da brani na ulici, jer ovaj režim neće dozvoliti mirnu smjenu vlasti, ako to od njih ne bude tražila međunarodna zajednica, koja godinama nijemo posmatra kako se diktatorski režim u Crnoj Gori, u srcu Evrope, golom silom održava na vlasti. Na to Crna Gora nakon svega što nam se dešava mora računati, ali se ne smije obeshrabriti, jer svemu jednom dođe kraj, a samo je Božije uvijek i dovijeka.

---