Piše: Vuk Vuković
Idealni svijet nastaje i nestaje svakog trenutka, počinje se ispočetka na kojeg se besomučno vraća, tu se ukopavajući i vaskrsavajući, u vječnom vraćanju istog, čiju metafiziku neuništivosti oponaša reklama, uvijek već jedan proizvod bezbroj puta ponavljajući, sve dok ne izgubi potonji dio jedinstvenog, jer upravo se na tome i radi – slučaj postaje svakodnevan, igra mehanična, ulog zanemarljiv budući da je u fiktivnom stadijumu kapitala nemoguće izgubiti kad se barata sa onim što se nema. – Nije pitanje: zašto nešto a ne ništa, već zbog toga što tu nema nikakve razlike.

U totalno tehničkom svijetu, ništa više neće moći biti izgubljeno, i najbizarnija činjenica već je presudan podatak, reklo bi se prelom za dalji tok Istorije; greška u iskazu, dosjetka ili rat putem autonomnog oružja, na jednoj ravni dobijaju isti značaj; kao nepopisiva hinduistička božanstva, gdje svako obavlja nebeski posao, svejedno da li mu se molimo.

Virtuelnost je neuništiva, nadvisivši smrtno ozbiljnu i jednako tome dosadnu realnost, ona materijalizuje san kojeg sanjamo otvorenih očiju. (Tokom pandemije Luvrom smo onlajn šestarili, gluvarili i dangubili, ne podijelivši utisak ni sa kim, osjećajući prvi put kako je, u suštini, besmisleno, upravo jer je sve stvoreno baš za nas; Drugi izmišlja veći i dublji smisao za kojeg potajno znamo da je savršeno nepostojeći.)

Nekad se svijet mogao negirati, danas je tako nešto nemoguće, sâm svijet je sebe negirao pritom ne gubeći apsolutno ništa. Teče i lomi se negdje drugdje, s onu stranu ka kojoj smo težili, sve dok se nije pokazala kao leš. Još jedino – radikalna banalnost zadržava nešto od gesta!

Prazan govor nasuprot Psihoanalizi, koja je sebe u svojoj tehnici uobrazila, uporno odbijajući da prihvati kako ono što ispušta neartikulisane zvuke nema tajnu do one da nema šta otkriti. Suočen sa provalijom sopstvene psihe, osviješćeni pacijent u lucidnom napadu, morao bi i mogao reći: „Šta sam drugo, zaista, očekivala“? (The Proposal, 2009)

Nihilizam je imao još mnogo toga od romantičarskog zanosa, od opijenosti usled univerzalne ostavljenosti, nije, dakle, bio čist i prazan udar besmislenog kao u slučaju Baroka, tog budizma u umjetnosti. Insistirajući na čovjeku, smrti, Bogu (koliko pozorišta!), htio je da bude crn i proklet, udes i kraj, umjesto da ostane hladan i suvišan poput dadaizma. (Koliko mora biti isprazno grandiozan jedan Vagner pred Džon Kejdžovom tišinom.)

Bez sumnje, fantastika uzima poslednju riječ kojom će razoriti mistiku iscrpljujuće svedenu na skelet i pustinju... Budući da – budućnost inteligencije zavisi od rada na polju vještačke supstancije! Tako se, s pravom ili ne (što je etičko pitanje s kojim se nauka ne bavi), sve investira u tehnologizaciju biološkog, u spoj divlje prirode sa računskom mašinom, u udvajanje dvije razlike koje se neprestano samoukidaju. U trenutku kad tu dođe do harmonije iz čistog računa, dobiće se najbolji od svih svjetova, koji tim prije, neće imati apsolutno ništa više s nama. Ta mondijalna monada.

---