-Autor: Dejan Ilić

Čitalac se sjeća, od 2008. do znamenite 2012. u Srbiji i susjednim zemljama prikazivao se rijaliti „Survivor” (u prevodu: onaj koji preživi). Učesnici programa, kako stoji u opisu, borili su se da prežive u nemogućim uslovima, bez dovoljno osnovnih sredstava za život. Survivor je neka vrsta izopačene poluigrane nadogradnje na čuvenu dokumentarnu seriju „Survival”. „Survival” iliti „Opstanak”, čitalac, moj vršnjak, sjeća se i toga, bio je ugaoni kamen i inače izvanrednog školskog programa ondašnje nacionalne – što znači: jugoslovenske – televizije. S početkom u ranim šezdesetim, „Survival” je, opet stoji u opisu, na primjeru životnog puta od rođenja do smrti jedne posebne jedinke određene vrste prikazivao kako čitava vrsta opstaje u manje ili više prijateljskim uslovima.

„Survivor”, sasvim znakovito, počinje da se emituje u devedesetima, što se poklopilo s konačnom pobjedom neoliberalne ideologije na takozvanom zapadu, u čijem je temelju naopaka predstava o socijalnom darvinizmu. Kod nas, vidjeli smo, Survivor stiže sa dvije decenije kašnjenja, kao blijeda kopija borbe za preživljavanje u ratovima iz devedesetih. Zaista, nezamislivo je da bi iko sjedio ispred ekrana u tim devedesetima i gledao zamlate kako se trude da prežive, dok se krvava borba za opstanak odvija praktično na kućnom pragu samog gledaoca. Da smo umjeli da gledamo, znali bismo već 2012. zašto je televizijskom kanalu koji ga je emitovao ponestalo dobrih razloga da nastavi sa Survivorom. Sa nestankom Survivora, njegov ondašnji voditelj Ivan Ivanović morao je takođe da potraži novi posao.

Sa ekrana, Survivor se ponovo vratio u realni život žitelja Srbije, u režiji istih autora kao i devedesetih – ondašnjih radikala a današnjih novoradikala s jakom podrškom iz redova tobože prokazanih „žutih“. To što danas živimo u Srbiji može se opisati kao Survivor – borba za golu egzistenciju u nemogućim uslovima bez dovoljno osnovnih sredstava za život. U odnosu na poluigrani serijal, realni Survivor se u ponekom važnom detalju bitno razlikuje. Dok su se reditelji serijala trudili da prenaglase neprijateljsko okruženje i oskudne prilike, čak i onda kada je gledaocima bilo očigledno da stvari nisu ni blizu tako strašne kako se prikazuju, reditelji života u Srbiji lažu u obrnutom smjeru: strašne prilike oni se trude da predstave kao bajkovite – sve je u najboljem redu, a ako nešto i ne valja, za to je kriv isključivo onaj koji trpi štetu.

„Ovdje je raspad sistema. Velika većina ljudi koje znam ima nekakve tegobe. Niko se više ne javlja ljekaru dok nema ozbiljnih problema. Gužve su u Kovid ambulanti nesnosne. Nema ničega. Ni testova. Rendgen ne radi. Katastrofa. Užas“. Kao i čitalac, ovih dana razmjenjujem poruke sa prijateljima. Pitam ih kako su, kako je kod njih. Odgovor koji sam citirao nije stigao iz Novog Pazara. Nije stigao ni iz jednog grada koji se ovih dana pominje u vijestima kao kritično mjesto. Zaraza se širi Srbijom. Sistem, zdravstveni, nemoćan je da je zaustavi, naprosto zato što je iznad tog sistema nesposobni i kriminalni režim koji diktira kako ćemo se svi ponašati i živjeti. Ali, zašto bi čitalac vjerovao poruci moga prijatelja? Ili meni, kad smo već kod toga?

Ako kažem da se moje iskustvo do pojedinosti poklapa sa iskustvom prijatelja iz drugog grada, to još nije nikakav argument. Ako tome dodam i izjavu ljekara: „Ako bih ja vama rekao da je 2. jula bilo zvanično šestoro umrlih u Srbiji, a da je stvarni broj bio 52 onda ćete me pitati kako ja to znam i onda moram da otkrijem identitet kolege sa Infektivne klinike koji se 8 sati borio sa više umrlih, a zna koliko ih je i u drugim bolnicama i odjednom vidi izvještaj – samo šest i onda mu prekipi“, da li je ona dovoljna da učini vjerodostojnim moje iskustvo i iskustvo moga prijatelja? Drugim riječima, kome vjerujemo u Srbiji – svojim očima ili režimskim medijima? Da li vjerujemo ljekarima iz kriznog štaba ili ljekarima sa terena? Ako do potonjih uopšte možemo da stignemo.

Iskustvo nam kaže da broj oboljelih mora biti mnogo veći od onoga što nam se zvanično saopštava. U ovom trenutku nema žitelja Srbije koji ne poznaje barem jednu oboljelu osobu. Nažalost, velika je vjerovatnoća da sada već svaki žitelj Srbije u svom okruženju ima bar jednu osobu koja je izgubila život zbog bolesti, to jest Kovida-19. Konačno, sada već bezmalo svaki žitelj Srbije ima u svom okruženju osobu koja boluje od nečega drugog, ali ne može da se liječi, to jest da dobije kompetentnu zdravstvenu njegu zbog panične režimske reakcije na Kovid-19. Tako je kriminalni reditelj postavio scenu za Survajvr Srbija 2020. Iako se nismo prijavili da učestvujemo, svi smo uvučeni u borbu za preživljavanje. Na probi nisu samo naši kapaciteti da preživimo, već i naši moralni obziri.

Jul 2020. jasno demonstrira da su mart, april i maj bili potpuni promašaj. Sve mjere iz ta tri mjeseca bile su osmišljene kao predizborna kampanja, sa kulminacijom u maju i junu. Ništa što se događa i preduzima u julu ne liči ni na šta iz marta, aprila i maja. Tri mjeseca potrošena su na izbornu kampanju umjesto da se ljudi informišu o tome kako da se ponašaju i zaštite od zaraze. Zabrana kretanja i policijski čas predstavili su se kao univerzalni lijek protiv Kovida-19. Oni to nisu, niti mogu biti. Ali jesu bili odličan instrument za sprečavanje opozicione predizborne kampanje. Sjećamo se i da je krizni štab u maju tražio da se djeca vrate u školu. Sada je jasno da u školu vjerovatno neće krenuti ni u septembru. Prevareni i sluđeni, žitelji Srbije uletjeli su u julsku krizu.

Jasno je da režim svoje prevarne poruke šalje zdravima i neobaviještenima. Banalna je, ali istovremeno i porazna tvrdnja da on računa isključivo na one koji će preživjeti prirodnu selekciju. „Prirodno“ je ovdje sinonim za bolest, naravno. Bolest će selektovati pristalice režima. Režim ne zanima koliko će ih na kraju biti, samo ako su njegovi. To su kalkulacije režima. Pitanje je kako mi kalkulišemo. Čemu se nadamo – kako ćemo izaći iz Survivora: kao pobjednici ili kao poraženi? Poraz je, naravno, ovdje sinonim za… Gadno mi je da to napišem. Umjesto toga – zar zaista zajedno ništa ne možemo da uradimo jedni za druge? Za početak, možemo li zajedno da iskoračimo iz očajno loše režirane stvarnosti? Na čelu sa ljekarima i ljudima iz medija. Ili su se oni bespovratno prepustili igri preživljavanja pod novoradikalskim režimom?

Peščanik.net

---