-Autor: Nadežda Milenković

Baš šteta što optimizam ove vlasti nije zarazan kao korona. Pa da nas vlast sad postizborno zarazi optimizmom kao što nas je predizborno zarazila koronom. Pa da povjerujemo kako su nam bolnice ljepše od svih bolnica u Njemačkoj (a moje selo ljepše od Pariza) i počnemo da na ovu pošast gledamo sa vedrije strane jer ipak nas je umrlo manje nego što je pobijeno u Srebrenici, a ove, sve brojnije, žrtve u Novom Pazaru, Tutinu, Sjenici čine davnašnju prijetnju tada mlađahnog radikala („stotinu Muslimana za jednog Srbina“) sve aktuelnijom.

Tako zaraženi optimizmom lakše bismo povjerovali i u ovu nedavnu tvrdnju predsjednika države da „nijedna srpska glava nije stradala zbog naše politike“. I počeli da tražimo prirodne uzroke ovolike smrtnosti. Možda ne baš onako kako je to uradila premijerka u svom primjeru (zarazila se koronom pa je pokosio autobus) ali svakako kao što je to rađeno za onolike ranije smrti. Naravno da su podavljeni Obrenovčani mahom umrli prirodnom smrću jer šta je prirodnije nego da umreš kad ti se pluća napune vodom. Ili kad helikopter tresne o tlo, posebno kad pilota proglasiš pijanim, a ministre koji su kumovali slijetanju nevinim. Nesrećni čuvar iz Savamale i nesrećni prodavac bostana takođe su umrli prirodnom smrću jer prirodno je da ti srce prepukne poslije brutalnog maltretiranja. Prilično je prirodno i da je ona žena umrla od siline udarca, ali je to sad teško dokazati bez vjerodostojnih snimaka sa naplatne rampe Doljevac. A tek je Oliver Ivanović umro prirodnom smrću (zato se vlast valjda više i ne raspituje o toj istrazi) jer bi bilo prilično neprirodno da preživiš kad te izrešetaju onolikim mecima.

Kad tako pogledamo stvari, ispada da je u Srbiji najprirodnije umrijeti – neprirodno je preživjeti. Ali to nije ono što sam htjela da kažem. Htjela sam da kažem da kad ovako optimistično poređate sve nabrojane prirodne uzroke smrti – zaključak se sam nameće. Ljudi ne umiru od korone. Umiru od prestanka disanja. Kao što je umro i Džordž Flojd koji je čak nekoliko minuta obavještavao policajca da ne može da diše zbog koljena na svom grkljanu. Ali to što je umro „prirodnom smrću“ ipak nije spriječilo hiljade ljudi da gromoglasno izađu na proteste širom Amerike, a bogami i Evrope. Ne i Srbije, naravno, jer mi se nismo zarazili optimizmom. Ovdje se protestuje samo protiv lupanja u šerpe pa i to ne po ulicama nego po krovovima, sa bakljama koje obezbjeđuje vlast.

Kažem vam, problem je do nas što uporno odbijamo da se zarazimo optimizmom a navalili smo da se zaražavamo koronom samo da razljutimo vlast pa da mora da se opet izdire na nas što smo neodgovorni. I problem je što u svakoj stvari tražimo odgovornost ove vlasti, a ne shvatamo da ono „svako je nevin dok se ne dokaže suprotno“ važi samo u pravu ali ne i u politici. Jer u politici važi da je svako nevin dok – je na vlasti. Nevinost je u zakonu pretpostavka, a u vlasti – aksiom.
Peščanik.net

---