-Piše: Krsto J. Pejović

Suvišno je isticati da je Crna Gora u zagrljaju svakog građanina čija je mentalna higijena čista, i tu obmane nema. Međutim, zasigurno se može reći da nekadašnje vrijednosti Crne Gore: moral, data riječ, čojstvo i junaštvo, poštenje, dobročinstvo, solidarnost, jezik i tradicija, već duže gube svoje nekadašnje značenje. Svijest naših građana o časnoj Crnoj Gori gubi se donekle u njenoj jurnjavi prema Evropi. Iako je modernizacija komponenta koja se ponavlja u ljudskoj istoriji, ipak treba znati da narodu treba više harmonije. Brisati ono što ne valja nije porok, ali suspendovati ono što valja, a što ne želi Evropska unija, jeste barem razlog za brigu. Stiče se utisak kao da je Crna Gora u nekoj eksperimentalnoj fazi. Otud se ponekad može postaviti pitanje: da li Crna Gora posve treba biti suprotna duhu njenog naroda i njene tradicije?! Reklo bi se da njene tradicionalne vrijednosti nestaju prije vremena. Sve se to dešava i pored fakticiteta da je Crna Gora već dugo u dodiru sa Evropom.

Ljubav i zahvalnost, kao nesporne vrijednosti tradicije Crne Gore, srce su i duša svakog časnog Crnogorca. Tradicija, obraz, duša i riječ žitelja Stare Crne Gore i sedmoro brda bili su ponos koji nikad nije dopustio da se govori o rušenju i gušenju etike Crne Gore. Ispravnost je za takvu Crnu Goru uvijek pretpostavljala primjer izvedenog pravila. Istina je da ponekad i objektivna kritika stanja Crne Gore ne može postojati više od njene ljepote. Možda ima trenutaka kada može da se kaže da je lako biti u pravu protiv stvarnosti ili izvrnuti ruglu sve što se dešava, ali to nije dobro, niti je to namjera autora ovog teksta. Oni koji doživljavaju Crnu Goru kao svoju dušu ipak se pitaju da li mi živimo u njoj, da li je gledamo i da li je ona to, znajući da je svaka njena stvar i svako njeno mjesto imalo svoju riječ. Doskoro, riječ Crna Gora bila je magična. Prisustvo svijesti o Staroj Crnoj Gori i sedmoro brda pružalo je slobodu i ljubav i prema njenom ljutom kamenu. To je ona Crna Gora koja je bila „Pijemont slovenstva i srpska Sparta“. Svi tekstovi o takvoj Crnoj Gori bili su istina, i ona je zato bila Biblija. Ona je bila manifest čojstva i junaštva. Parafrazirajući Đerđ Lukača, kažimo da je Crna Gora bila umjetnički izraz stvarnosti. Ne bez razloga običan građanin pita da li je ipak Crna Gora postala podanik Evropske unije?! Da li je nestala njena ljepota i njena stvarnost? Nekada je njen moral bio u poletu, pa stoga i pitanje da li se ona previše predala Evropi, koja izgrađuje novog čovjeka koji i te kako stavlja znak pitanja ispred morala i identiteta naroda Crne Gore. Pojedini evropski teoretičari savremenog društva naziru i neku novu evropsku vjeru. Valjda Evropa nije istina svih istina, kao ni bogatstvo sveukupnog humanizma i pravednosti. Tačno je da se natrag nema kud, i da Crnoj Gori nema bijelog dana bez bijelog svijeta, ali zarad Evropske unije ne mogu se posve gaziti tradicija i sopstveno JA Crne Gore, a to je ono ljudsko. Pravljenje života boljim je nužnost i neminovnost, i od tih vrijednosti treba da je sazdano čovječanstvo, a ne samo od konkurencije i interesa za sticanjem profita. Dakle, Evropa nije „zanesena pjesma“. Ona ne može pobjeći od Crne Gore. Treba znati da Evropa nije posve i za sve egzistencija uspona. Jedino proizvodni rad, red i moral jesu uspon egzistencije. Jedino nove vrijednosti stvaraju blagostanje. Nije naodmet podsjetiti se i na riječi poznatog bogoslova ispod lovćenskog podnebesja, Radovana Bigovića, da Crkva Hristova nije od novog svijeta. Nije novo ako se kaže da sav narod Crne Gore podjednako ne razumije jezik Evropske unije, niti podjednako prihvata njenu kulturu. Ipak, prošlo je vrijeme da se govori o „istoku sile“ i „slobodi zapada“. Kulture su relativne, a moral je apsolutan. Možda bi, u ovom vremenu, ponajviše pristale riječi Ogista Konta „da ni nauka ne bi mogla spasiti ovakvo čovječanstvo“. Etička čišćenja nijesu izgubila budućnost, pa nada postoji, iako svjetski „inženjeri duše“ guše slobodu čovjeka.

---