-Piše: Radenko Lacmanović

Ponuda koja je, kako reče premijer i potpredsjednik Vlade, poslednja o izmjeni Zakona o slobodi vjeroispovijesti nije ništa drugo već druga verzija beogradskog sporazuma od 14. marta 2002. Tadašnji potpisnik iz Crne Gore, a današnji stvarni autor Zakona o slobodi vjeroispovijesti i tada i danas želi da kupi vrijeme za ostvarenje njegovih ciljeva koji nijesu u skladu sa voljom građana naše države. Svjedoci smo da je u Crnoj Gori političko pamćenje na kratkom štapu, ali ipak nemamo pravo da zaboravimo neke od prevara šefa režima koje su mu, po pravilu, donosile korist.

Sjetimo se da je u podjeli jedinstvenog DPS-a prvim arhijerejima Srpske pravoslavne crkve obećavao siguran status i nepovredivost prava na mirno i nesmetano uživanje svojine.

U prvoj godini 21. vijeka objelodanio je da želi stvaranje nezavisne i međunarodno priznate Crne Gore i na taj način razbijanje savezne države sa Srbijom u čijem je stvaranju značajno učestvovao. Ta njegova politička odluka koštala ga je gubitkom izbora u aprilu 2001. godine. Spas je pronašao kod onih koji su iz različitih razloga podržali njegovu manjinsku vladu. Svjestan da nema podršku za ono što je naumio, potpisao je, 14. marta 2002. godine, beogradski sporazum koji je značio formiranje državne zajednice Srbije i Crne Gore. Nije prvi čovjek tadašnjeg i današnjeg DPS-a krio da je to uradio kako bi kupio vrijeme za svoj krajnji cilj, a to je stvaranje, kako je on govorio nezavisne, a u suštini privatne države.

Rezultat beogradskog sporazuma je privatna država kojom nekontrolisano vlada čovjek koji je u džemperu prije 31 godinu došao na vlast.

Ponuda koju je premijer, a u suštini šef režima, predstavio Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i eparhijama Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori nije ništa drugo nego nova verzija beogradskog sporazuma. Onaj koji odlučuje o našim životima danas nudi izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti kako bi pred činjenicom da za otimanje imovine pravoslavne crkve u Crnoj Gori nema podršku ni među svojim članovima, kupio vrijeme i za nekoliko godina realizovao projekat privatizacije, a nakon toga i rasprodaje imovine naše crkve.

Odluka pregovaračkog tima naše crkve da ne prihvati Judine darove je krajnje promišljena i odgovorna. U našoj crkvi su se očigledno vodili narodnom izrekom: „Koga su zmije ujedale i guštera se boji”.

Insistiranje vladinog pregovaračkog tima da se Mitropolija i eparhije naše crkve registruju je kršenje prava koje garantuje i ovaj ni po čemu valjani Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Niko iz Vlade i njenog pregovaračkog tima neće da odgovori zbog čega se traži od Srpske pravoslavne crkve da prihvati samo jednu od moguće tri opcije koje, između ostalog, predviđaju i evidentiranje ili čak uopšte neprijavljivanje njenog djelovanja.

Imajući u vidu unaprijed navedeno, jasno je da je Vladina ponuda, ne analizirajući izmjene spornih članova, bila zamka na koju je trebalo da se upecamo pred izbore na kojima oni moraju biti poraženi. Onaj ko bi prihvatio Vladinu ponudu bio bi ravan onima koji su se radovali potpisivanju beogradskog sporazuma.

Srećom, pregovarački tim naše crkve bio je odgovorniji, vještiji i iskusniji čak i od srbijanskih eksperata koji su učestvovali u spasavanju državnog jedinstva Srbije i Crne Gore. Takođe, naša crkva je, poučena iskustvom evropskih diplomata kojima je aktuelni šef režima garantovao implementaciju beogradskog sporazuma, odbila da bude prevarena i na taj način da pomogne Đukanoviću u očuvanju vlasti koja samo služi njemu, a šteti građanima.

Konačno mitropolit sa stolice Svetog Petra Cetinjskog sjetio se stihova vladike Rada: „Spuštavah se ja na vaše uže, umalo se uže ne pretrže. Od tada smo bolji prijatelji.” Dosadašnje „spuštanje” na uže šefa režima je toliko opterećeno da nije pitanje mjeseca, godine ili decenije, već dana koji će doći odmah nakon, ne daj Bože, njegove pobjede 30. avgusta i značilo bi da će to uže biti prekinuto.

---