-Piše: Saša Stojanović

U susret gotovo izvjesnim izborima, tom FESTIVALU DEMOKRATIJE iz ugla civilizovanog svijeta, uprkos teškoj i neizvjesnoj zdravstvenoj situaciji koja vlada u našoj zemlji, nemoguće je ne zapitati se gdje je i šta radi Misija EU u Crnoj Gori, gdje su i šta rade najviši diplomatski predstavnici autoritativnih zapadnih demokratija i koja je njihova uloga? Zbog čega ćute na nepostojanje, jednako demokratskih i zdravstvenih uslova, za održavanje festivala demokratije? Zbog čega ćute na ostala nepočinstva, izvrgavanje ruglu Ustava i zakona koje su sami donijeli, pljačku državne imovine, kupovinu glasova, namještanje tendera, ugrožavanje biodiverziteta, na brojne afere koje bi u njihovim demokratijama bile procesuirane već nakon prve sumnje? Da li će se crnogorsko društvo s nostalgijom sjećati izvanredne Gudrun Štajnaker, bivše ambasadorke SR Njemačke u Crnoj Gori, kao jedine svijetle ličnosti iz diplomatskog kora koja je ikada proaktivno službovala na tlu naše zemlje, čime je u više navrata pokazala ljubav i razumijevanje prema svima nama. Kako je moguće da nikada niko iz diplomatskog kora zapadnih demokratija nije poželio da slijedi svijetli primjer gospođe Štajnaker, pitanje je svakako za prilježne analitičare balkanske političke scene, no fakat je da je uvažena ambasadorka Štajnaker pokazala svojim djelovanjem da može drugačije, savjesnije, profesionalnije da se radi svoj posao. Upravo znajući dosta toga o našem društvu i njegovoj vrhuški, uvažena gospođa Štajnaker u susret „festivalu demokratije” u Crnoj Gori žestoko kritikuje odnos EU prema našim vlastima, optužujući je kako žmuri na nerad ili zloupotrebu, a često i na samo fiktivno postojanje institucija. Zbog čega je takav dugogodišnji odnos EU prema našem režimu, još uvijek ostaje misterija, mada je izvjesno da će dani pred nama razriješiti enigmu koji je to još i za čiji račun zadatak ostao da se odradi.

Do tada, nije zgoreg podsjetiti javnost na neke od nezakonitosti i promašaja koji crnogorske građane koštaju milijarde eura i pristojnog života a na koje EU iz njima poznatih razloga ćuti kao zalivena.

Ogromna nezaposlenost je svakako jedan od najvećih učinaka ove, ali i prethodnih Vlada, kao uzročno-posledično stanje njihovog rada u praksi. Obrazovanje i zdravstvo na izrazito niskom nivou s pretenzijom sunovrata na samo dno evropske ljestvice. Ako uzmemo u obzir da Crna Gora gotovo nema fabrika i da praktično ništa ne proizvodi, da se na rafovima u njenim radnjama nalaze isključivo uvozni proizvodi, nije teško zaključiti da u takvim uslovima imamo cvjetanje sive ekonomije koje na godišnjem nivou uskraćuje budžet za ogroman novac nemogućnošću naplate akciza i poreza. Prosto, narod se bori za golo preživljavanje kad država nije u stanju da mu obezbijedi posao.

Crnogorski režim je odavno raskinuo sa stvarnošću i na sve ove podatke žmuri na oba oka računajući da će pritiscima i kupovinom glasova pred svake izbore, što je ustaljena dugogodišnja praksa, uspjeti da „umiri” onaj najveći dio stanovništva koji nema nikakva primanja niti ga sistem drugačije prepoznaje. S obzirom na to da nemamo suštinskih promjena u izbornim uslovima, postavlja se pitanje čemu održavanje izbora s unaprijed poznatim rezultatom. Ili...

Ako građani Crne Gore nisu zaboravili fantomski „državni udar” iz kojeg je oružje za realizaciju tog opakog nauma završilo na dnu nekog jezera koje kao dokaz nikada nisu vidjeli, ali ga je vidio specijalni Milivoje. Ili...

Ako građani Crne Gore nisu zaboravili aferu „Koverta” u kojoj su svi vidjeli kovertu s parama, ali je nije vidio specijalni Milivoje koji je vidio oružje na dnu jezera koje nije vidio niko. Ili...

Ako građani Crne Gore nisu zaboravili kako je M.Đ. nakon zatvaranja birališta na predsjedničkim izborima, dok su se čekali rezultati izbora na kojima je bila izvjesna pobjeda predsjedničkog kandidata Miodraga Lekića, izgurao F.V., od milošte nazvanog mali Fiko, na binu da proglasi pobjedu fantomskim glasovima birača HGI iz Rožaja, koje zaista nije vidio niko, ni mi, ni specijalni Milivoje koji je vidio ono oružje na dnu jezera, ni silni posmatrači EU, ali ih je vidio M.Đ. što je bilo dovoljno Milivoju, Ivici, Marici i EU da mu vjeruju na riječ. Ili...

Ako građani Crne Gore nisu zaboravili čuvenu dionicu autoputa Bar – Boljare, i s njom zaboravljenu petlju Smokovac, zbog čega nas je režim bacio u lance i dužničko ropstvo prema samoj državi PRC iz kojih ćemo se teško ikada izvući, a što osim specijalnog Milivoja i vrhovnog Ivice nisu vidjeli ni ostali iz filma „sigurnim korakom” po autoputu od nigdje do još većeg nigdje, ali su vidjeli dileri deviza koji se naročito bave kursnim razlikama, a vidjećemo sigurno i mi kad ostanemo bez para da servisiramo svoje obaveze. Ili...

Ako građani Crne Gore nisu zaboravili kako je njihov vrhovni arhiepiskop poželio da postane vrhovni patrijarh pa najavio osnivanje crkve, u namjeri da bude kalif umjesto kalifa, i s namjerom da se igra velikog i neponovljivog Petra II koji je obnašao civilnu i svjetovnu vlast sa istog trona, trona Svetog Petra Cetinjskog. To smo, moramo biti pošteni, čuli i vidjeli svi. Ili...

Ako građani Crne Gore vide šta im se radi sa najvažnijim prirodnim resursom, vodama kojima nas je priroda obilato darovala i koje su vlasništvo svih nas, crnogorskih građana, i kako ih ovaj režim za male pare prodaje i stavlja u cijevi uništavajući tako život u njima i svemu što im figurira, a nas ostavlja bez toliko čiste i kvalitetne vode čija cijena na svjetskom tržištu konstantno raste i predviđa joj se izjednačavanje s cijenom nafte za nepunih desetak godina, a čini uslugu ljudima iz svojih redova da se bogate na račun svih nas, ako to vide i čuju, i nisu zaboravili savjesni građani Crne Gore, onda ishod festivala demokratije ne mora biti unaprijed poznat. I čuda se događaju ako vjeruješ u njih, zar ne?

---