- Autor: Vlada Stanković

„Imamo mir i imamo rat, izaberite“, poručio je novopostavljeni glavni imam Svete Sofije Ali Erbaš na prvoj molitvi poslije 85 godina u toj građevini, u petak, 24. jula 2020. Imam je sa otomanskim handžarom ušao u minbar Svete Sofije označavajući novo osvajanje ovog simbolički i politički jedinstvenog zdanja, s porukom da su u njega dobrodošli svi željni molitve i klanjanja Alahu, a prokleti svi ostali, potvrđujući činjenicu da se i nakon 567 godina od pada Carigrada fanatični islamisti osjećaju kao osvajači.

Vašar ispred Svete Sofije započeo je dan ranije, u četvrtak 23. jula. Uslijedili su dolasci ogromnog broja pristalica Redžepa Tajipa Erdogana iz unutrašnjosti Turske, njihovo noćivanje ispred Svete Sofije i Erdoganov sultanski ulazak i predvođenje molitve. Nakon gotovo tri sata unutra, Erdogan se poslije molitve i političkih govora uputio na grob sultana Mehmeda II, osvajača Carigrada. Bio je to pravi Erdoganov šou: mnoge pristalice bile su prikladno obučene u majicama s likovima Erdogana i Mehmeda II i slikom Svete Sofije.

Aja Sofija je time i zvanično inaugurisana kao „Velika džamija“, kako stoji i na tabli koja je postavljena na ulazu u ovaj kompleks u istorijskom srcu Istanbula. U čast njenog ponovnog pretvaranja u džamiju, ona će kao Velika džamija biti promovisana i na poštanskim markicama i na reversu novčanica, na čijem je aversu – još uvijek – sveprisutan osnivač turske republike Mustafa Kemal Ataturk. Naziv Velika džamija je pokušaj poništavanja oznake Svete Sofije kao Velike crkve, kako je bila poznata tokom devet vjekova svog postojanja u Vizantijskom carstvu i nakon toga u hrišćanskom svijetu. Okolnost da nikada nije bila središte muslimanskog kulta u Istanbulu na način na koji je to bila, i ostala, Ejub džamija, tik uz stare zidine Carigrada na obali zaliva Zlatni rog, već uvijek politički simbol sultanske moći i dominacije i nad islamskim i nad hrišćanskim svijetom, samo dodatno upućuje na i inače jasne političke motive turskog predsjednika.

Simbolika je sveprisutna i od nje ni on neće moći pobjeći. Izabravši 24. juli kao datum kada će Aja Sofija ponovo zvanično postati džamija, turski predsjednik je aludirao na 24. juli 1923. kada je potpisan Sporazum u Lozani kojim su nova turska republika i tada kraljevina Grčka razgraničene i kojim je dominacija u Egeju pripala Grčkoj. Fokusirajući se sve više na Egej i istočni Mediteran, okrećući se od sukoba u Siriji i Iraku ka učešću u ratu u Libiji i zauzimanju Egeja preko slanja vojne flote u pratnji brodova za istraživanje prirodnog gasa oko Krita, Erdogan je državnu propagandnu mašinu u poslednjih mjesec dana, od kada je tema Svete Sofije aktuelizovana, usmjerio na protivnika koga smatra slabijim od sebe – Grčku. Da prijetnje turskog predsjednika više niko ne smatra samo trikovima za unutrašnju upotrebu, pokazuje i dolazak američkog nuklearnog nosača aviona „ajzenhauer” u vode oko Krita – samo dan nakon otvaranja Aja Sofije kao džamije, nosač aviona je prošao kroz Suecki kanal i uputio se ka Kritu na kome je jedna od najvažnijih baza američke vojske u Mediteranu.

Simbolika 24. jula je i u ovom pogledu značajna – 24. juli 1974. predstavlja zvanični kraj sedmogodišnje vladavine vojne hunte u Grčkoj i povratak Konstantina Karamanlisa koji je nakon 11 godina izgnanstva u Parizu pozvan da predvodi Vladu narodnog jedinstva. Taj 24. juli 1974. značio je obnovu demokratije u Grčkoj i faktički prestanak neprestanog tihog građanskog rata u toj zemlji, koji je buktao od 1947. do 1949. i čija je poslednja faza završena Karamanlisovim ukidanjem zabrane rada Komunističke partije Grčke istog dana kada je preuzeo vlast u zemlji.

Izbor „mir ili rat“ simboliše Erdoganovu politiku naročito od 2016, s tim da druga opcija postaje sve neizbježnija. San o novoosmanskoj obnovi neumitno prelazi sa simboličke na stvarnu politiku, u kojoj ni Balkan nije zapostavljen. Zidanje megalomanske džamije u Prištini po uzoru na džamiju sultana Sulejmana Veličanstvenog u Jedrenu, djelo čuvenog neimara-mimara Sinana, predstavlja obilježavanje teritorije. Jedrene je bilo prva osmanska prestonica u Evropi prije osvajanja Carigrada 1453, a nakon propasti Osmanskog carstva postalo je evropska predstraža Turske i simbol njenog ostanka na Balkanu. Planirana džamija u Prištini, čija gradnja nije naišla na oduševljenje, bila bi druga tačka na imaginarnoj liniji neposrednog turskog uticaja na Balkanu, dok su sredstva posrednog uticaja već prisutna i sjeverno od te linije – u Srbiji posebno.

Put ka ratnom sukobu je jasan – Erdogan i nema drugog izbora, dovevši sebe u ćorsokak, ulicu bez izlaza i mogućnosti okretanja unazad. Svako povlačenje bi mu oduzelo jedinu preostalu propagandnu sliku – sliku novog oca nacije, neposredno vezanog za Mehmeda II Osvajača potiskivanjem značaja Kemala Ataturka.

S druge strane, s obzirom na to da gubi podršku i da je u Turskoj najpopularniji političar gradonačelnik Istanbula Ekrem Imamoglu, koji nije prisustvovao kvazisultanskom šou programu Erdogana u Aja Sofiji, mogućnost da dobije buduće izbore u Turskoj nije vjerovatna. To se vidjelo u trapavom pokušaju prije nekoliko nedjelja da preko društvenih mreža komunicira s mladima – onima koji su tek stekli pravo glasa ili će moći da glasaju na novim izborima i od čijih glasova u velikoj mjeri i zavisi pobjednik na izborima. Za samo sat vremena onlajn četa zbunjeni Erdogan je ismijan zbog svoje nespretnosti u toj vrsti komunikacije skupivši više od 350 hiljada dislajkova i hiljade jasnih poruka: „Neću glasati za tebe“. Erdogan i njegovi savjetnici su stoga brzo odustali od ideje direktne komunikacije s mladim glasačima. Kao jednu od posledica ovog debakla na društvenim mrežama, gdje su necenzurisani podsmijesi i izrazi otvorenog protivljenja svemoćnom predsjedniku potpuno zasjenili njegov plan o očinskoj brizi za mlade, poslanici vladajuće partije će ekspresno donijeti zakon koji će praktično značiti zabranu Fejsbuka, Jutjuba i Tvitera u Turskoj.

Lekcija koju je dobio od najmlađih birača u Turskoj Erdogana je posebno uvjerila da se mladima ne može vjerovati – i da je zato bolje poslati ih da ratuju, možda i poginu, zarad nekog višeg cilja. Uostalom, i graditelj Svete Sofije, car Justinijan, pokrenuo je velike ratove, u kojima sam nije učestvovao, u ime višeg cilja obnove Rimskog carstva pošto je teškom mukom ugušio pobunu i pokušaj prevrata u Carigradu 532, u kome je stradala i prethodna Sveta Sofija. Sve za ostanak na vlasti…

(Autor je redovni profesor Filozofskog fakulteta i upravnik Centra za kiparske studije)

Peščanik.net

---